Omjer emocija i razuma trebao bi biti u balansu. Jedno bez drugog ne može. Ljudski rod razlikuje se od nekih drugih vrsta, npr. životinja – po razumu. Razum određuje naše ponašanje. Emocionalnu pozadinu, na kojoj zasnivamo naše argumente kada obavljamo neke radnje, prikrivamo tvrdeći da iste odrađujemo ispravno. Rutina je zapravo zamka u koju se uplete gotovo svaki pojedinac koliko god imao profesionalnog znanja. Emocije, ako su presnažno izražene, mogu doprinijeti “zamagljivanju” razuma što, pak, dovodi do krivih radnji.
S druge pak strane potpuni (ili velikom većinom) izostanak emocija ne dovodi do željenog rezultata. Profesionalci čiji je poziv pomaganje osobama u situaciji ugroze, promatraču se čine da oni uvijek moraju na prvo mjesto staviti emocije odnosno empatiju.
No, rutina ponavljanja radnji kroz dugi vremenski period čini da se emocije „izliže“ kao gume na automobilu koje su prošle stotine tisuća kilometara. Određene profesije zahtijevaju sabranost, razboritost i trezvenost bez pokazivanja emocija. No, manjkavost sustava, posebno onih profesija koje imaju zadaću brinuti za fizičko i mentalno zdravlje, ima vidljive “rupe u sustavu”.
Trenutak u kojem sam se našla, a koji je zahtijevao barem malo pokazane empatije kao, primjerice, jedan dodir ili topla riječ da će sve biti u redu. Izostanak te radnje koja ne bi onog tko bi to učinio osiromašila, a mene bi obogatila za osjećaj sigurnosti i povjerenja u struku osvijestio me da je ono što su mnogo mudriji izrekli davno „Pomozi si sam kako znaš i umiješ!“ valuta uz koju se jedino opstaje u ovozemaljskom svijetu.
