Svaki događaj u društvu obilježen je prilično stresnim situacijama za pojedinca i za skupine koji u njemu sudjeluju. Nemoguće se isključiti ni od koga ni iz čega. Trenutna zbivanja svakodnevno talasaju, protresaju ili nas “razvlače poput tijesta za gibanicu”. Htjeli ili ne uključeni smo direktno ili indirektno u pravljenje „gibanica“. Ponuda fascinira. Ne može čovjek, a da se ne oduševi kako maštovita može biti ponuda i potražnja, a ponuditelji slatkorječivi. Nude, obećavaju, skoro pa se kunu da će u našim životima teći med i mlijeko.
Volim i med i mlijeko, svako za sebe, a još više pomiješano ali nekako i dođe gorak okus u ustima od te slatkorječivosti, obećanja. Radovala sam se, itekako radovala. No, narod ne kaže uzalud da obećanje može biti ludom radovanje. Prebirem po ne tako davnoj prošlosti. Bila sam tada kao i sada „tražena udavača“. Tražilo se i tada kao i sada i uvjeravalo me se neka odaberem baš njega, princa koji će od kolibe stvoriti dvorac. Ponuda primamljiva, ali dvorac ima mnogo stepenica koje su spona između jednakih i jednakijih. Možda jesam jednaka, ali jednakija nisam.
Priču koju sam bezbroj puta pročitala čitam ponovno i možda naivno vjerujem da se Trnoružica ubola na trn i snivala svoj san stotinu godina. Ubodem li se na trn možda ću se nakon sto godina snivanja probuditi u zajednici u kojoj cvatu samo ruže, ali za snivanje više nemam vremena.
