‘Dva sam se puta ‘poskliznuo’ na alkohol, dotaknuo dno i izdignuo se poput feniksa’

Živimo u društvu u kojem je alkohol sveprisutna pojava. Prekomjerno pijenje alkohola ne pogađa samo pojedinca, nego i njegovu obitelj, radnu sredinu i zajednicu u kojoj živi. Alkoholizam je bolest koja ne nastupa odjednom i često okolini nije uočljiva. Neprekidnim pijenjem kod osobe se polako, ali sigurno razvija alkoholizam, a najčešće započinje tako što osoba povremeno i umjereno pije. Međutim, kao i kod svake druge psihoaktivne tvari, s vremenom je organizmu potrebna sve veća količina alkohola za postizanje ‘štimunga’. Povećavaju se količine i učestalost pijenja, alkohol postaje navika koja dovodi do ovisnosti. Ovisnost o alkoholu nije samo zdravstveni, već i društveni problem, a ovu tezu potvrdio nam je Koprivničanac Slavko Jurić (63) koji danas s ponosom naglašava kako je bivši alkoholičar, a godine opijanja i života u magli su iza njega.
Ispričao nam je svoj trnovit put do ozdravljenja koji, kaže, nije bio nimalo lak jer je nakon prvih osam godina liječenja ponovno pokleknuo pred alkoholom. Od 2015. godine ponovno ne pije i kako kaže, nikada više sigurno niti neće.


– Mogu reći da sam aktivno počeo piti sa svojih 19 godina kada sam krenuo na ratište, a do tog trenutka sam pio, ali ne svaki dan, već povremeno. Prije ratišta radio sam u Komunalcu kao radnik na održavanju vode i plina i kamo god bi došli na teren, pili bismo. Uvijek je netko donio neki alkohol, uglavnom vino. Kako na terenu, posebice u noći u nekom selu u polju nismo imali gdje kupiti vodu, pio bi se alkohol i tako je to nekako krenulo – prisjeća se Slavko.
Glavni mu je okidač za svakodnevno pijenje bio odlazak na ratište. Tamo bi se, kaže, uz alkohol opuštali jer su jedino tako mogli barem na tren zaboraviti gdje se nalaze i što bi im se moglo dogoditi.

Lijek za strah

Strah smo liječili alkoholom, ali tu se više nije pilo vino ili pivo, već konjak i rakija jer nam je svima tijelo tražilo nešto jače – naglašava. Po dolasku s ratišta, alkohol mu je postao svakodnevica, posebice u društvu.
Slavko se ubrzo zaposlio u Biokalniku kao građevinac i tamo se kaže, pilo svaki dan.
U početku sam se ‘branio’ od alkohola, ali dečki su bili uporni i često bi mi govorili: ‘Daj, ajde popij jednu pa kaj se bojiš žene’ ili ‘Nemoj biti papak, pij’ i slično. Jednostavno sam pokleknuo pod pritiskom ekipe i pio s njima – priča nam i dodaje kako je jednog dana na poslu prilikom rada na stroju za rezanje trupaca do njega došao kolega i ponudio mu rakiju od šljive. Slavko je na prvu odbio jer je znao koliko je stroj opasan i bez kapi alkohola, no na nagovor je ipak probao čep rakije. Potom se vratio za stroj, no pozlilo mu je i krenuo je van na zrak. Hodajući prema izlazu srušio se i probudio u bolnici sav zbunjen.
– Probudio sam se, bio sam zavezan za krevet i ispred sebe ugledao pokojnog doktora Markovića i doktoricu Sikavicu koji su me upitali znam li što se dogodilo. Naravno, nisam znao ništa, ni koji je dan i gdje radim. Nakon što sam došao malo k sebi, upitao sam što se dogodilo – priča nam Slavko i dodaje kako je tada prvi puta pao u delirij. Liječnici su mu objasnili što to znači i kako je potrebno prestati piti jer alkohol je štetan za njega i sve oko njega.
Slavko je tako 2004. godine, nakon što je završio u bolnici, prestao piti sve do 2012. godine kada se ponovno ‘poskliznuo’.
Vrag od alkohola mi je opet pokucao na vrata. Sram me to uopće i priznati jer sam osam godina živio predivno i čist – ističe i dodaje kako je sve krenulo opet na poslu, ali ovog puta na prijevaru. Naime, radio je zadnje dane u Bilokalniku na motornoj pili. Pilio je trupce i ožednio. Otišao je u spremište gdje je držao sok i popio čašu. Okus je bio pomalo čudan, ali popio je još jednu, a po povratku se počeo ljuljati i mutilo mu se pred očima.
– Na prvu mi nije bilo jasno što mi se događa, ali su mi onda kolegice s posla rekle da su mi u sok ulile malo votke jer su znale da neću s njima htjeti nazdraviti, a zadnji nam je dan na poslu i bio bi red popiti koju s kolegama s posla. Napravile su najveću moguću pogrešku koju su mogle jer sam opet počeo piti – priča nam i dodaje kako mu se dan svodio na doručak koji se sastojao od dvije bombice pelina pa kasnije malo rakije, konjak i drugo. Tijelo mu je konstantno, kaže, tražilo sve više i više alkohola.
Najmanje sam pio pivo i vino jer mi je to postalo kao voda. Trebao sam nešto žestoko i u velikim količinama. Uvijek bi se negdje, ako ne na poslu, onda poslije posla, našao s prijateljima i pili bismo. Runda jedna, druga i tako u nedogled – prisjeća se Slavko svojih ružnih dana pijanstva i dodaje kako je bombica u njegovom džepu morala biti jer, ako bi mu se počele tresti ruke, morao je nešto popiti.
– Strašno na što sam spao. Alkohol mi je uništio pola života. Sve mi se svodilo na samo još jednu – naglašava i dodaje kako je kap koja je zauvijek zatvorila čašu, barem onu s alkoholom, bio petak 2015. godine kada je po drugi puta pao u delirij i jedva izvukao živu glavu.
– Krenuo sam na tržnicu po namirnice. Putem sam u parku sreo svoje dečke koji su na klupici pili. Ponudili su me, a ja sam odbio i rekao da ću s njima popričati i da moram na tržnicu po grincajg za ženu. Naravno da su me nagovarali i pritom mi svašta izgovorili. No, ovog puta nisam popio ni jednu – govori nam Slavko i dodaje kako je vrlo kratko ostao s njima i krenuo na tržnicu te se ubrzo srušio. Probudio se ponovno sav zbunjen u bolnici i to tek nakon četiri dana. Ponovno je bio pao u delirij jer taj dan nije bilo alkohola, barem ne onoliko koliko je tijelu trebalo da funkcionira.
– Kada su mi liječnici tada rekli da ću završiti na groblju ako tako nastavim i da je danas utorak, a ne petak, dan kada se to dogodilo kao i da sam jedva ostao živ jer sam dobio dva epileptična napadaja i nekoliko puta su me oživljavali, rekao sam sebi: Sad je dosta. Više neću popiti ni kap alkohola. Moj život je na prvom mjestu – kazao nam je i zaista od toga dana Slavko nije okusio ni kap alkohola. Pije samo kavu, sok i vodu koju uvijek nosi sa sobom, kaže u šali, zlu ne trebalo, da mu netko opet nešto ne ulije.
Od trenutka kada je izašao iz bolnice svaki je dan odlazio u dnevnu bolnicu po lijekove koji su mu pomogli da prestane piti, odnosno smanjili mu žeđ za alkoholom, a paralelno s time je tamo učio što je alkohol i kako ga se zauvijek riješiti. Isto tako, svaki tjedan je posjećivao Klub liječenih alkoholičara Centar, čiji je i dan danas aktivan član.

Samokontrola


– Mnogo puta sam došao do ruba i skoro počeo ponovo piti, ali mi se uvijek javljao glas u meni koji mi je govorio: ‘Stani, znaš što ti se dogodilo’. Život je vrijedniji i tako nisam, niti ću ikada više pokleknuti – naglašava i dodaje da mu danas alkohol smrdi i nimalo ga ne privlači.
– Radim koliko mogu, a hvala bogu još sam itekako pokretan i vitalan. Pomažem susjedima i prijateljima piliti i pospremati drva, sređujem kuću i drugo. Supruga mi je preminula 2018. godine i od tada pomalo renoviram kuću i živim život punim plućima – ističe ovaj borac.
Osim što radi i pomaže prijateljima, trenira nogomet, odlazi na kuglanje i aktivno provodi vrijeme u prirodi i na svježem zraku vozeći se biciklom. Zapravo, proživljava život koji nije uspio za vrijeme dok je alkohol bio njegov glavni i jedini prijatelj.
One koji sumnjaju da imaju problem s alkoholom Slavko savjetuje da pod broj jedan problem detektiraju u svojoj glavi i krenu ga rješavati. Tek onda, kako kaže, kada ga prihvate i priznaju sami sebi da imaju problem, mogu učiniti novi korak i krenuti naprijed.
Maknite se od alkohola, od te proklete čaše otrova jer je on otrovan za zdravlje i život. Biti zdrav i živ je neprocjenjivo blago koje nipošto ne smijemo uzimati zdravo za gotovo. Ja se toga nažalost godinama nisam pridržavao, ali sam sretan što mi se ipak upalila lampica i što sada znam cijeniti sebe, život, a samim time i sve oko sebe – zaključuje Slavko koji je imao sreće i pomirio se s tim da su godine opijanja i mutnog sjećanja njegova daleka prošlost.

Vezani članci

Najčitanije

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com