Karate je japanska borilačka vještina koja se koristi u svrhu samoobrane, barem tako navodi ultra poznata svjetska internetska enciklopedija imena Wikipedia. No, tko od nas kao mali nije mlatarao rukama i nogama po zraku imitirajući karate poteze? Tko nije proizvodio zvukove brzine i paranja zraka rukama i nogama, baš kao oni najbolji?
Svi smo to radili, makar sami u sobi. Ima i nekih koji su ozbiljnije krenuli u to, a jedna od njih je i Đurđevčanka Ema Juričić. Sve je krenulo zbog njenih prijatelja iz susjedstva koji su krenuli na karate prije nje, pa su ju pozvali da dođe i vidi kako izgleda trening, što oni tamo rade i slično.
– Sve što sam vidjela svidjelo mi se i rekla sam tati da me upiše. S treninzima sam krenula odmah dan nakon upisa, a s natjecanjima mislim da nakon godinu, godinu i pol dana. Prvo sam se natjecala u katama, zatim i u katama i borbama, a kasnije samo u borbama. U početku sam se malo pribojavala, ipak su to ta prva natjecanja gdje još nisam u potpunosti znala kako sve to funkcionira, bilo je treme i uzbuđenosti, ali kasnije s vremenom i odlaskom na natjecanja to je nestalo – rekla nam je za početak Ema. Ona je upravo završila srednju školu, dvije godine je išla u Opću gimnaziju dr. Ivana Kranjčeva u Đurđevcu, a ostale dvije završila je u Športskoj gimnaziji Zagreb upravo zbog karatea jer nisam imala više s kim trenirati, svi su se posvetili najviše školi stoga je, ako je htjela nastavit trenirat, morala nešto poduzeti.
– Treniram u KK Hrvatski Dragovoljac u kojem su uvjeti odlični, imamo u sklopu dvorane i teretanu i saunu koje su isto potrebne za jedan dio pripreme. U Đurđevcu je također bilo odlično trenirati samo što su mi nedostajali sparing partneri. Kad imamo pripreme za neka jača i bitnija natjecanja treniramo dva puta na dan što mi je bilo malo teže i napornije s obzirom na to da sam imala školu, ali u sportskoj gimnaziji mi je najviše odgovaralo to što smo imali termine za usmena odgovaranja koje smo si mogli izabrati kada nama odgovara – priča ona. Ujutro je imala trening, nakon treninga u školu, poslije škole kratki odmor i učenje i zatim opet trening.
U početku je bilo naporno, ali navodi da je jako bitno organizirati vrijeme. Trenira šest puta tjedno ako ne slijedi ubrzo neko bitno natjecanje, a ako slijedi treniraju i više puta tjedno. Ako niste znali, udarac rukom u tijelo zove se Gyaku zuki, udarci rukom u glavu nazivaju se Kizami zuki i Oi zuki, kad dobijete nogom u glavu to je Mawashi, a udarci nogom u trbuh su Yoko geri i Mae geri. Teško da će netko ovo isprva zapamtiti, no važno je naglasiti da se u karateu ne bori kako bi se ozlijedilo protivnika, što ide u prilog definiciji da je karate obrambena vještina. Mlada talentirana sportašica karate koristi kao ispušni ventil koji ju balansira, kaže. Svakodnevne mini frustracije ispuca na trening, fokusira se na trening i s njega odlazi mirnije duše.
Nedavno se održalo Državno prvenstvo, bilo je u Samoboru, bio je to jedan od izbornih turnira za tada nadolazeće Europsko prvenstvo. Ema se borila u četiri borbe i osvojila je drugo mjesto s kojim je bila zadovoljna, posebno jer se ove godine mrvicu više posvetila školi zbog državne mature i upisa fakulteta. Za zlato je nedostajalo malo koncentracije, navodi. Da je osvojila zlato to joj ne bi bila novost jer Ema je pet puta bila prvakinja Hrvatske, tri puta viceprvakinja te je osvojila i dva treća mjesta.
Dva puta je bila i prvakinja Balkana pojedinačno, a i dva puta ekipno. Isto tako, bila je i viceprvakinja Balkana te ima i dvije bronce. Na Svjetskom kupu za mlade bila je prva, a na svjetskim ligama za mlade osvojila je peto i deveto mjesto.
– Karate zahtijeva dosta odricanja zbog toga što smo prije korone svaki vikend išli na natjecanja i to ne samo lokalna, već i van države koja su znala trajati po par dana. Propuštala sam školu, rođendane, izlaske… Ali nikad mi nije zbog toga bilo krivo jer sam voljela putovati i svaki vikend otići na drugo mjesto, upoznati nove kulture i prijatelje, a to je stvarno draž sporta i karatea – priča Ema. Prema njenim riječima sadašnje stanje u karateu je zadovoljavajuće, jasno je uvijek može više i bolje. S druge strane, kao i u svakom sportu najveći problem su novčana sredstva i sponzori.
– U seniorskom uzrastu postoje svjetske lige koje je teže financirati. Ženski karate je u usponu i dosta naših karatašica osvaja medalje na europskim i svjetskim nivoima po čemu se vidi da se u posljednje vrijeme počelo ulagati u karate. Obitelj mi je najveća podrška u svemu, tako i u karateu gdje bez njih, njihove podrške i njihovog odricanja zapravo ne bih ni došla do ovdje gdje sam sad. Također tu je i moja ostala rodbina te moji prijatelji – rekla nam je Ema koja uskoro kreće u nove pobjede.
Upisala je Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet s kojim je zasad i više nego zadovoljna. Unatoč novim i brojnijim obavezama nastavit će trenirati kao i do sada kako bi ostvarila što bolje uspjehe na svim područjima života.
