Više od četiri desetljeća podravskim poljima luta Ivan Zvijerac, istinski zaljubljenik u arheologiju, čovjek koji je hobi i nevjerojatnu sklonost te predanost prema istraživanju duboko utkao u svoj život. Ovaj pasionirani sakupljač starine, arheološke i druge kulturne baštine kojom njegov rodni Torčec, ali i čitava Podravina obiluju, nezaobilazan je dio priče kad se govori o arheološkim istraživanjima na sjeverozapadu Hrvatske.
Istraživati i sakupljati predmete počeo je davno, još u osnovnoj školi kad je od uništenja spasio čitavu zbirku knjiga, a ljubav prema arheološkim istraživanjima i povijesti u potpunosti se razvila nakon što se vratio sa odsluženja vojnog roka 1980.godine. Tada je intenzivnije, najviše u društvu braće Zlatka i Slaveka, počeo obilaziti polja i prikupljati osteološke ostatke izumrlih životinja, keramičke ulomke te razne metalne predmete. Velik broj njih pronašao je i na šljunčarama vezanima uz lokalna jezera i rijeku Dravu gdje je godinama radio.
Strpljivo i polako, u maniri vrsnog arheologa, ubicirao je i mapirao lokalitete koje je istraživao, sustavno popisivao sve što je pronašao i tako polako formirao danas velebnu i neprocjenjivu zbirku koja je narasla na preko 2.500 predmeta. U njoj su pohranjena razna blaga, fosilni ostaci i fascinantni predmeti – od kosti i kljova mamuta starih preko 12,5 tisuća godina, preko raznih mačeva, strelica, sječiva i bodeža koja datiraju od razdoblja pretpovijesti do srednjeg vijeka, keramičkih ulomaka, novčića, medaljona, konjskih žvala i stremena te raznih drugih oruđa iz ranog, kasnog i razvijenog srednjeg vijeka.
‘Arheologija je moja ljubav, moj medij koji me oslobađa’
Zvijerac u svojem domu brižno čuva sjećanje na pretpovijesna i povijesna razdoblja te događaje koji su se zbivali na našem prostoru, a koliko je njegova zbirka vrijedna govori i činjenica da je 2016. godine zaštićena kao pokretno kulturno dobro Republike Hrvatske. Dio predmeta darovao je i koprivničkom Muzeju, a prije dvije godine ondje je upriličena i velika izložba o arheologiji Torčeca na kojoj je prikazan izbor iz zbirke obitelji Zvijerac. Time je odana počast Zvijerčevom dugogodišnjem radu i znanju koje je, kao pokretač podravske arheologije kako ga je prozvao ravnatelj Robert Čimin, uvijek nesebično dijelio sa strukom. Nedavno je “friško” zakoračio u sedmo desetljeće života, no entuzijazam i želja za daljnjim proučavanjem i potragom ga ne napuštaju.
-Kad odem na teren više ništa drugo ne postoji. Nema umora, gladi ili bolova. To je jednostavno moj medij koji me oslobađa, a svi problemi ostaju negdje iza. Ostajemo samo ja, priroda i želja da se pronađe i spozna nešto novo-opisao nam je svoj ushit koji osjeća prilikom pretrage lokaliteta. Njih je izuzetno mnogo i svakog bi dana, kaže, mogao odvesti ljude na sigurno 1000 lokaliteta u Podravini.
-Samo oko Torčeca je barem 60 lokaliteta, zona koje se preslojavaju u raznim vremenskim periodima. Teren se prostire na preko 800 kvadratnih kilometara, od Ludbrega do Podravskih Sesveta te dobar dio Bilogore. Ma nema mjesta na području koprivničke i đurđevačke Podravine gdje ne možete nešto pronaći – kazuje nam Zvijerac. Dodaje kako je recept za pronalazak lokaliteta i predmeta jednostavan. Treba samo mnogo hodati po poljima, a s vremenom se izoštrite osjetila i sve više se primjećuju detalji. U početku se služio vojnim i topografskim kartama, no sve je to ništa bez „njuha“ i „unutarnjeg kompasa“ koji svaki istraživač mora imati u sebi.
-Ljudi me znaju pitati koji mi je najdraži predmet koji sam pronašao u pretragama terena. Prije dvadesetak godina sam s bratom obilazeći polja naišao na licejsku keramiku veličine nokta. Samo da nismo plesali koliko smo bili sretni. Zbog toga i poludim kad me pitaju koliko bi koštali neki predmeti, nema nikakve šanse da se oni prodaju. Zato se zbirka i registrira, ova ljubav i značaj koju ona ima nema cijene – naglasio je Zvijerac.
‘Ne osjećam se vlasnikom zbirke već privremenim čuvarom’
-Svaki je komadić vrijedan i drag. Kod mene nema tajni, sve što imam nisam nikad sebično čuvao već sam uvijek ustupao struci. Iz ovih materijala rađeni su mnogi doktorati – pohvalio se pokazujući nam zbirku.
Kad je počeo s istraživanjima velik utjecaj je imao ondašnji arheolog koprivničkog muzeja Zorko Marković koji mu je dao stručne upute, a suradnju je nastavio i s Robertom Čiminom i Ivanom Valentom koje gleda kao na članove svoje obitelji. -Zorko je za arheologiju napravio iznimno mnogo. Već sam do tada radeći s njim znao za mnoge lokalitete, a uz njega sam crpio stručni pristup arheološkim istraživanjima. Imao sam ugrađeni mehanizam da ne trgam pronađeno, nego da konzerviram. Preporod sam doživio s dolaskom Roberta i kasnije Ivana, jer odlaskom Zorka arheologija ovog kraja spala je samo na mene. Njihovim angažmanom došli smo tamo gdje trebamo biti – istaknuo je Zvijerac.
Informacije o lokalitetima je nesebično dijelio sa strukom, sudjelovao je u izradi Registra nalazišta sjeverozapadne Hrvatske, a za svoj je rad dobio i nagradu Instituta za arheologiju kao jedini arheolog amater s takvim priznanjem do sada. No, arheološka struka ga nije od početka prepoznala što ga nije nikad pretjerano smetalo.
-Nepovjerenja je bilo prije, a naravno ima ga i danas. No, točno znam gdje je moje mjesto pa obično kažem – ja sam svoj dio posla odradio, dalje je na vama. Ponekad se i posvađamo, no “progutao” sam mnogo literature i donosim svoje zaključke bez obzira koliko se to nekome sviđalo. Pomogao sam struci to je činjenica i mnogo je onih koji izuzetno cijene moj rad i doprinos-dodao je torčanski arheolog.
A taj je doprinos uistinu velik. U vrijeme kad u Koprivnici nije bilo arheologa, Zvijerac je sve sam „pokrivao“ i često surađivao sa zagrebačkim Institutom za arheologiju, ali i brojnim arheolozima iz okolnih zemallja.
-Prije 30 godina na podravskoj arheološkoj karti nije bilo ničega, bila je prazna. Počeo sam slati informacije u Zagreb pod uvjetom da dođu kopati i tako sam uspio staviti Podravinu i Torčec na arheološku kartu Europe. Ja sam svoj obol dao, danas su tu moji Robert i Ivan i želim da oni objavljuju ono što nađemo – napomenuo je Zvijerac.
‘Sumještani su me proglasili “trknutim” jer sam po poljima hodao s vrećicom’
Prisjetio se i komentara sumještana koji su dolazili do njega.
– Bio sam prijavljivan za vrijeme bivše države jer ljudima je bilo nepojmljivo da hodam po poljima s vrećicom, a da nisam lovac. Proglasili su me „trknutim“, a kasnije sam vidio i svoj dosje na policiji. Po rukopisu sam prepoznao tko me prijavio – uz smijeh nam je opisao Zvijerac.
Ni sam ne zna koliko je puta bio na terenu, koliko je lokacija otkrio te koliko je novca na sve potrošio, a čak je kaže dizao i kredite da bi otkupio neke vrijedne arheološke predmete.
-Moji ukućani ni ne znaju za to, no nisam mogao dozvoliti da recimo brončani mač ode iz Hrvatske. Svaki predmet ima svoju priču, zbirka neprestano raste i nema svoj kraj. Meni je bilo uvijek u interesu sačuvati to blago pod svaku cijenu, ne zbog sebe nego za generacije koje će na temelju toga rekonstruirati povijest. Nadam se da ću je nadopunjavati još dugo vremena -dodaje naš sugovornik te napominje kako ona može završiti jedino u koprivničkom Muzeju.
-Volio bih da ostane u Torčecu jer već imamo jedan dio izložen u zbirci Društva za povjesnicu i starine. Vidjet ćemo kako će se sve razvijati, no sve mora biti pod apsolutnom prismotrom Muzeja grada Koprivnice. Ukoliko neće imati mjesta kod nas u Torčecu onda će biti dio fundusa Muzeja. Dalje od Koprivnice sigurno neće ići – kazao je Zvijerac.
U ovo zimsko doba, strpljivo radi na konzervaciji predmeta iz zbirke u svojim dvorišnim gospodarskim objektima gdje ima spremišta s nebrojenim kutijama arheološkog materijala.
-Upravo radim desalinizaciju s demineraliziranom vodom na jednoj metalnoj sjekiri. Protivnik sam skidanja patine, uklanjam samo primarno koroziju i ne upuštam se u rekonstrukcije – pojasnio je naš sugovornik pokazujući nam proces uz nezaobilazni komentar o razdoblju iz kojeg sjekira potječe. fasciniraju ga i mitološki simboli koji se mogu iščitati na nekim od oružja i oruđa.
-Jako me to privlači, surađujem i s Lidijom Bajuk s kojim volim raspredati o tim temama i našoj dalekoj prošlosti -otkriva nam Zvijerac.
Očito je kako s velikom pažnjom pristupa svemu što je vezano za vađenja predmeta iz tla tako i za kasniju obradu i determiniranje artefakata. Upitali smo ga vidi li takav žar i kod studenata arheologije s kojima surađuje.
– Promatram ih kad rade sa mnom, odmah se vidi s koliko interesa rade. Veseli me što na našem području ima mladih ljudi koji se bave arheologijom ili je studiraju. Treba ući u temu i do kraja je otvoriti, opipati materijal, napraviti sinergiju s njim. Svaki je komadić predragocjena informacija. Bitno je da dođu na teren jer arheologom se postaje mukotrpnim radom, obradom materijala i prikupljanjem informacija. Žao mi je što fakulteti ne izdvajaju više novca i ne šalju studente na terene – prokomentirao je Zvijerac te se prisjetio kako bi odlazio u drnjansku osnovnu školu i pokazivao predmete ili pak radio mini izložbe na haubi auta što je uvijek fasciniralo školarce.
-Kazao bih im da imam mač ili sjekiru iz vremena Asterixa i Obelixa pa bi im tako zagolicao maštu. Njihovoj začuđenosti nije bilo kraja – uz smijeh se prisjeća Zvijerac.
‘Nemaju samo Bosanci piramidu, imamo je i mi’
Ponosan je na lokalitete koje je otkrio, a posebno mu se urezalo u pamćenje Cirkvišče, ritualno mjesto starih Torčanaca iz 13. stoljeća, gdje je s bratom pronašao keramičku posudu s psećom lubanjom. To je za sad jedini takav nalaz u Hrvatskoj koji pokazuje poganske karakteristike, a nalazi se ublizini kršćanskog groblja koje je u trenutku ukopa te posude funkcioniralo na tom prostoru.
-Vjerojatno je to neki mongolsko –tatarski običaj, pogrebni ritual jer vjerovali su da duša čovjeka kroz dušu psa ide u drugu sferu. S druge strane, nedaleko te pozicije pronašli smo posude okrenute naopačke s kostima ptica, opet poganski ritual – opisao nam je Zvijerac.
Voli sva povijesna razdoblja, a osvrnuo se i na stari srednji vijek za koji kaže da nije bio toliko strašan kako se čini.
-Svi govore kako je to mračno razdoblje u kojem su živjeli divljaci, no vjerujte mi ljepše su živjeli nego što se misli. Odnos prema prirodi je bio drugačiji, živjelo se u suodnosu i poštovanju, sinergiji koje danas nema. Zanimljivo je i Brončano doba jer je tada zabilježeno veliko kretanje materijala i ljudi diljem Europe. Recimo neke sjekire koje sam pronašao su od švedskog granita kojeg nema na našem alpskom prostoru ili pak bodež koji je na podravskim ravnicama pronašla kolegica Tajana Sekelj Ivančan je napravljen iz bronce kretskih rudnika. To je fascinantno – istaknuo je Zvijerac.
Žar s kojim govori o povijesti i arheologiji je neopisiv. Sjedeći uz kavu imate osjećaj da bi o svojim spoznajama pričati danima, a za kraj nam je otkrio i jednu lokaciju koja će, kaže, sigurno biti predmet istraživanja u budućnosti.
-Nemaju samo Bosna i Semir Osmanagić u Visokom piramidu. Imamo je i mi i to na lokaciji između Poganca i Ludbreškog Ivanca. Tamo se nazire struktura koja asocira na piramidu. Geološki je neobično da na ovim našim blagim uzvisinama ima jedan takav rog koji se iscrtava u obliku četiri stranice. Taj prostor zovu božja noga, a nalazi se iznad tvornice vode u Apatovcu. Znam da se to čini na granici irealnog, no uvjeren sam kako mora postojati nešto – zaključio je Zvijerac.
Piramida
