Koprivničanac Matej Perkov i njegov medvjedić Ivica pred desetak su se dana vratili s 330 kilometara dugog pohoda na Mont Blanc. Iako ovaj talijanski vrh nije neki kojeg već mnogi nisu osvojili, Matej ga je osvojio na jedinstven način, krenuvši prema njemu pješice od razine mora. Do sad je Perkov odradio već dvije ekspedicije u kojima je na vrhove krenuo od nule, odnosno od razine mora – Maroko u 2015. godini i Iran prošle godine.
– Oko 330 km dug uspon na Mont Blanc od morskog žala završni je dio trilogije te zbog velikih napora ne planiram nastaviti s usponima na planine od razine mora. Za Mont Blanc mi je nedostajalo volje i motivacije te mi je posebno drago što sam uspješno dovršio taj projekt. Da sam odgodio za iduću godinu, vjerojatno to nikad ne bih realizirao. Nisam prvi koji je ovo uradio, Englez John Henzell popeo se 1995. na Mt. Blanc s Azurne obale. No ja sam prvi koji se popeo iz Italije i imao sam veliku podršku ljudi putem. Od lokalnih stanovnika dobio sam nadimak „Hodočasnik“ – priča.
Njegov put počeo je u talijanskoj Savoni, 40-ak kilometara od Genove te preko pokrajina Ligurija, Piemonte i Aosta. Do planine mu je trebalo 16 dana hoda, a sve skupa trajalo je 25 dana. Vratio se doma 1. rujna nakon pregaženih 330 kilometara s rancem na leđima teškim 25 kilograma.
Sam uspon na planinu trajao je četiri dana.
– Imao sam mnogo sreće s lijepim vremenom. No u šali sam govorio ljudima da je do vrha trebalo 23 dana, što je zapravo i istina. U načelu sve je išlo prema planovima, no moram istaknuti da me Italija kojom sam prolazio iznenadila jer nije ona tipična zemlja koju znamo iz filmova i turističkih brošura. Prolazio sam kroz polunapuštena sela i gradiće, u kojima često nigdje nije bilo trgovine ni kioska ili restorana jer nemaju za koga raditi. Mladi su otišli, a oni koji su ostali žive skromno, nitko ne isfurava talijansku modu, svi voze male automobile, kuće su pomalo oronule, a lokalne ceste pokrpane. Imao sam osjećaj kao da prolazim kroz Liku ili Gorski Kotar – priča Matej te u kratkim crtama opisuje kako se pripremao za put.
– Zbog nekih obveza početkom godine sam imao vrlo mali intenzitet treninga i to mi je pomoglo da se riješim nekih ozljeda koje sam vukao godinama. Krajem proljeća krenuo sam trenirati normalno, no nisam bio 100 posto spreman. Ipak sam otišao, znajući da ću ono što fali izvući na jaku psihu. Tako je i bilo, no težak ruksak na moju fizičku konstituciju ipak je rezultirao strašnim bolovima u stopalima. Srećom, bez ozbiljnijih ozljeda – veli.
Kako je to naći se gore na osami sam sa sobom? Je li te bilo strah, pitam ga.
– Zapravo ovo je vrlo popularan vrh i gore je bilo mnoštvo ljudi iz cijelog svijeta. Stalno nekog srećeš, tako da nema osjećaja osamljenosti koji me zna pratiti na nekim destinacijama. Išao sam normalnom rutom, no ima par mjesta koja nisu bezazlena i zapravo cijeli uspon je fizički i psihički naporan. Imali smo veliku sreću s prekrasnim vremenom i zaista je teško opisati osjećaj kada s 4818 metara visokog Mont Blanca u daljini nazireš more s kojeg si krenuo. To ću zauvijek pamtiti – naglašava.
Putem je bilo i neočekivanih situacija.
– Nisam očekivao da ću u gradićima i selima na prvom dijelu ekspedicije često biti gladan. Naime, nekad cijeli dan ne bih jeo jer nisam imao gdje kupiti hranu, eventualno bih se zaletio u neki voćnjak i najeo se šljiva, grožđa ili breskvi. Nisam imao nikakvih problema s ljudima jer su Talijani srdačni i prijateljski nastrojeni, a policija me nije zaustavila nijednom. Ako bi ih u gradićima pitao za smjer ili neku informaciju, nasmiješeno bi odgovorili i nikad me nisu pitali ni tko sam ni kamo idem.
U pratnji mu je kao i uvijek bio njegov medvjedić Ivica, ali i mobilni telefon.
– Ivica je omiljena maskota koja uvijek ide sa mnom, tako da ta priča nije mogla proći bez njega. Na kraju je završio na startu utrke UTMB i slikao se službeno s ekipom varaždinskih trkača te je njegov lik otisnut i na majicama. Mobitel je u ovom putovanju imao važnu ulogu jer je Italija dio EU, što znači da sam svaki dan mogao nazivati roditelje, curu i prijatelje po niskim cijenama. U Francuskoj mu je krepao zvučnik, ali radili su SMS-ovi, pa kontakt nije bio problem.
A kako se roditelji i djevojka nose s njegovim podvizima, zanimalo me.
– I roditelji i cura se već uobičajeno brinu, nije lako ni kad ti prijatelj zaprijeti „Ako se u roku od 24 sata ne javiš, idem si kupiti krunicu!“ To je druga medalja ekspedicije, jer nažalost i ovog ljeta na Mont Blancu je poginulo 20-ak ljudi, kao i svake godine. Iz zahvalnosti sam nakon silaska upalio svjećice kod spomen ploče poginulim penjačima Toniju Rosi i Igoru Skenderu, koja se nalazi na groblju u Chamonixu. Ovakvi visokogorski projekti nisu klasičan izlet, obilježava ih i bol, premorenost, samoća, strah i tjeskoba te briga bližnjih. No zbog toga je još ljepše vratiti se doma i u miru preslagivati lijepe uspomene – zaključio je Perkov.
