Dragutin Ciglar Koprivničanac je neukrotiva duha kroz čiji se život neprestano isprepliću snaga umjetnosti i snaga toka Drave. Voda i vatra, kazat će vam već u prvim rečenicama, dva su oprečna elementa koja ga prate kroz život. Doista, o svojim stalnim mijenama interesa, umjetničkog izražavanja, ali i konstantama, Ciglar nam je svjedočio u ovotjednom Glasovom intervjuu.
Malo je poznato da su rudarske ruke vaših roditelja zaslužne za mirno djetinjstvo u Borovljanima.
Kako bi priskrbila obiteljski kruh, oba roditelja su zarađivala novac kopajući ugalj u borovljanskom rudniku. U glavi su mi živa sjećanja na tu mračnu rupu u koju sam kao klinac ulazio da bih ocu i majci donio užinu. Bilo je zastrašujuće u vlažnom mraku teška zraka gdje vam svako malo pred noge istrči štakor. Nismo živjeli u obilju, ali nismo ni oskudijevali. Potrebe i prioriteti bili su drukčiji od današnjih.
Već ste tijekom djetinjstva pokazivali ozbiljne simptome bolesti koja se zove kiparstvo. Ruke vam nisu dale mira ni pri stolu. Koje povrće je prvo stradalo?
Prvo sam na krumpiru izrezbario svoje inicijale. Bio je to lijep, ali ipak bezuspješan pokušaj izrade žiga, jer u tom trenutku nisam shvatio princip zrcalnog stvaralaštva. Uskoro sam se dočepao repe koja je u meni probudila umjetnika skulptora. U nekoliko minuta malim nožićem mogao sam izraditi čuda od te jedne glavice. Nerijetko bih od nje oblikovao igračku kojom bih djeci platio čuvanje krava, a ja bih za to vrijeme igrao nogomet.
Znači repa je kriva za sve?
Može se kazati da se zahvaljujući repi kiparstvom bavim od svoje pete godine života. No nije to slučajno, nego je došlo s genetikom. Na maminoj strani rodoslovlja već je bilo umjetnika.
Ima li neki trenutak u vašem djetinjstvu kojeg se rado sjećate?
Postoji jedan koji me obilježio za cijeli život. Bilo mi je šest godina kad me susjed Stjepan Fajfer odvezao na motoru do Drave. Prvi puta sam vidio rijeku. Tamo nas je zahvatilo nevrijeme i kiša, a da bi me zaštitio susjed me posjeo u duplju breze, a on se smjesti na komadić zemlje i pokrio se rudarskom kabanicom. Kad sam shvatio da me okružuje Drava, nisam izdržao, morao sam uči u nju na zaprepaštenje Fajferovo. Od tada, kao da nisam izašao iz nje.
Do kada ste živjeli u Borovljanima?
Do svoje 15. godine, nakon čega sam se uputio na školovanje. Završio sam smjer Oblikovna keramika te sam još četiri godine stjecao znanja u radionici Milana Kičina.
Kičina često ističete kao mentora koji je od vas stvorio umjetnika. Ustvari, izbrusio je vaš talent.
Majstor Kičin prenio mi je znanja bez kojih danas ne bih posjedovao ovu kuću, moj mali vozni park, niti raj na Ješkovu. Bio je samozatajna osoba, unatoč činjenici što je izlagao po Europi i Americi. Njemu mogu zahvaliti što živim ovakav život.
U jednom dijelu života igrali ste ozbiljan nogomet?
Taj sport vratio me u ove krajeve. Prije toga sam igrao profesionalni nogomet u Sloveniji, točnije u Krškom. Onda su me zvali u koprivničku Lokomotivu, a na taj sam se poziv odazvao zbog Drave koja me stalno vukla sebi. Zaposlio sam se u Podravki u kojoj sam imao posao koji se može smatrati snom snova. Ipak, mene posao voditelja skladišta nije zadovoljavao pa sam 1999. dao otkaz i maksimalno se posvetio kiparstvu, keramici i svom raju na zemlji Ješkovu.
Je li istina da do dana današnjeg niste imali niti jednu samostalnu izložbu?
Istina je. Sudjelovao sam na mnogo skupnih, ali nikad nisam pristao na samostalnu izložbu. Ipak, sada pripremam jednu samostalnu retrospektivnu izložbu. Trajat će samo dan i bit će postavljena na Ješkovu. Moći će je razgledati samo osobe za koje smatram da su ljubitelji umjetnosti, odnosno na taj jednodnevni hepening dolazit će se isključivo uz predočenje pozivnice. Jer, dosta mi je ovih pozera koji se pojavljuju na otvorenjima samo da bi jeli, pili i bili viđeni, a izloženi radovi nisu u njihovom fokusu.
Kad ćete prirediti tu prvu i posljednju samostalnu izložbu?
Moguće još ove godine.
Svoja znanja prenosite i na mlađe generacije. Čujem da iz tih mladih ljudi oblikujete kvalitetne umjetnike?
Nakon spomenutog otkaza u Podravki, radio sam kao suradnik po školama. Proveo sam 11 godine u Ernestinovu u kojem sam vodio veliki projekt Kolonius pa sam četiri godine bio angažiran u Černomlju. Sada sam već 14 godina angažiran u Osnovnoj Školi Antuna Nemčića Gostovinskog gdje sam pokrenuo školu male keramike. Mogu se pohvaliti svojim učenicima koji su se četiri godine zaredom pokazali kao najbolji mali keramičari na svijetu. Nažalost, taj uspjeh djece nije zabilježio niti jedan lokalni novinar.
Mladi Marko Lončar, poznat po skulpturi Frana Galovića koja se dodjeljuje pobjedniku istoimene književne nagrade također je iznikao iz vaše radionice.
On je dijete kojeg je Bog poslao u moje naručje. Sve bih za njega učinio, a on mi je vratio tako što je bar deset puta bolji skulptor od mene, odnosno od svog mentora
Vratimo se malo na vaše stvaralaštvo. Čujem da ste kipar specijaliziran za oblikovanje svetog Florijana.
Do sada sam ih izradio 56. Za svakog kojeg oblikujem, mislim da je posljednji, ali narudžbe stalno stižu. Upravo izrađujem jednog koji će biti postavljen na ulazu u Split, točnije uz samu obalu na Vranjicu. Njegovo posvećenje bit će krajem mjeseca.
Što vas pokreče u kiparstvu?
Nezadovoljstvo. Ono je moj motor, jer u životu nisam stvori niti jedno djelo kojim bih bio u potpunosti zadovoljan. Stalno težim izraditi taj umjetnički komad za koji ću reći da je onakav kakvog sam zamišljao. Nažalost, u svakom dosadašnjem vidim falingu koja bode samo moje oči. Nasreću, tuđe oči je ne primjećuju.
Vi ste jedini umjetnik na ovom području koji ima zaposlenika?
Stalno sam zaposlen iako ne tražim posao. On nađe mene koliko god se skrivao. Dan nema dovoljno sati da bih odradio sve što smjeram pa sam zaposlio jednu osobu koja mi pomaže na Ješkovu. Svaki mjesec isplatim joj iznadprosječnu hrvatsku plaću.
Čini se da imate velike planove na Ješkovu, imanju kroz koje je prošlo mnogo umjetnika svjetskog glasa?
Imanje na Ješkovu kupio sam 1999. godine i od tada sam u njega uložio preko tri milijuna kuna. Kupio sam i rastavio pet drvenih kuća starijih od stoljeća. Dvije sam ponovno sastavio i sada vizualno upotpunjuju prostor Ješkova. Bit će to zadivljujuće mjesto u kojem će se umjetnost spajati sa starinom, ustvari ono već jest takvo. Vezano za Ješkovo, moram napomenuti da tamo pokušavam realizirati projekt koji će iznjedriti prostor na kojem će se održavati edukacije i razna druga zbivanja. Stopljen s prirodnim okružjem, bit će oblikovan poput amfiteatra.
Vjerujete u uspjeh tog projekta?
Rekao sam si, ako Ješkovo ne uspijem staviti u funkciju umjetnosti, onda ću od njega napraviti kupleraj. Sve se u ovoj državi svodi na kupleraj pa u tom slučaju neću propasti.
Zašto sve to činite u svojoj 63. godini?
Želja mi je da nakon moje smrti bar tri obitelji zarađuju za život na onome što sam stvorio. To je moj životni projekt Ješkovo za koji vjerujem da će uspjeti. Jer, kad Drava postane plovni put, Ješkovu će samo rasti potencijal.
Nije vas strah neuspjeha?
Ni najmanje. Što mi se ružnoga može dogoditi u slučaju propasti?! Kad sam krenuo u život, imao sam samo jednu vrećicu. Dakle, u slučaju neuspjeha mogu se samo vratiti toj vrećici, odnosno na teritorij koji mi je poznat. Nisam svjedočio tome da je netko s materijalnom stečevinom otišao na onaj svijet.
A kakav vam je ono čudan traktor parkiran pred kućom u Špoljarskoj ulici?
To je traktor jebežljivec iz 1958. godine izrađen u Njemačkoj za Englesko tržište. Jednini koji ima dva sjedišta. Njega je kupio i osposobio moj susjed, a ja sam ga potom otkupio od njega.
Zašto „jebežljivec”?
Uz taj naziv veže se interesantna priča. Jednom sam njime povezao gospođu koja me stopirala. Tek koju minutu vožnje i ona se počela vidno meškoljiti po sjedalu. Sva zacrvenjena počela se ispričavati pritom rekavši da je dvije godine udovica. Naime, žena je od vibracija motora koje su se prenosile na njeno sjedalo doživjela orgazam, a kasnije su mi još neke žene kazale da bi i one mogle doživjeti isto tijekom vožnje jebežljivcem, samo kad bi se malo opustile.
Drava i kiparstvo stalno se isprepliću kroz vaš život. Kad bi vam život iz nekog razloga uvjetovao da odbacite jedno od tog dvoje, što biste učinili.
Odbacio bih umjetnost, jer bez Drave ne bih mogao živjeti.
Kako onda gledate na moguću gradnju hidroelektrana na Dravi?
Izgrade li elektrane, istog trenutka ću umrijeti. Nadam se da ljudi nisu toliko ludi da unište taj prirodni biser.
Na Međunarodnom simpoziju umjetničke keramike koji se odvija već 14 godina, ugostili ste brojna svjetska imena među kojima su David Roberts iz Engleske, Elizabeth Olszewska iz Švedske i brojne druge keramičare. Kao je došlo do tih suradnja?
Pazim da na simpoziju sudjeluju umjetnici koji nisu poput mene. Oni koji su se skroz dali umjetnosti i koji nisu morali raditi kompromise kao ja. To su većinom pravi profesionalci čiji se radovi nalaze po svjetskim muzejima. Svima njima osiguram put do Ješkova gdje provedemo desetak nezaboravnih dana. Oni su zauzvrat dužni ostaviti djela koja ovdje izrade. Riječ je o vrijednim umjetničkim komadima zbog čega smatram da se isplati organizirati spomenuti simpozij. No nije bogatstvo samo u tim radovima, jer tu je izmjena iskustava, znanja i nezaobilazno druženje koje nas sve obogaćuje.
Kako biste samog sebe opisali?
Ja sam sanjar, kunem vam se Bogom. Volio bih kad bih mogao samo davati ljudima, tako živim cijeli život. No sve mi se vraća mada to ne tražim, vjerujte mi na riječ.
A kako biste opisali svoja najbolja djela?
Što veća bedastoća, to je rad bolji. Originalnost, volim originalnost i nesputanost.
