[GLASOV INTERVJU] Novim se tehnologijama uništio dio novinarstva; biti novinarom nekada je bilo atraktivno zanimanje, a danas nedostaje entuzijazma

Ivo Čičin-Mašansker doajen je lokalnog, ali i hrvatskog novinarstva koji je svoj prvi tekst objavio upravo za Glas Podravine. U svojoj je dugoj i bogatoj karijeri radio za mnoge poznate redakcije, novine i televiziju, a zbog ljubavi prema sportu proputovao je i cijelu Europu. Danas je u mirovini, no nastavlja raditi, istraživati i objavljivati čak i u 81. godini života. U tih 80 godina, svijet se nekoliko puta promijenio iz temelja pa smo u razgovoru umjesto navođenja poznatih taksonomskih podataka o životu i radu Ive Čičina-Mašanskera pokušali saznati i nešto drugo, možda još i dragocjenije – koja su njegova razmišljanja o novinama i novinarstvu danas i što će s novinama biti u budućnosti.

Cijeli ste život puno i konstantno radili. U mirovini ste već 16 godina pa je li se čovjeku s takvom posvećenošću poslu i radu teško povući?
– Moram reći da mislim da nikada nisam stao ili pao zato jer mi je takav karakter. Ne shvaćam tragično ako se neki posao više ne radi jer se uvijek nađe neki drugi. Uvijek kada bih bio otpušten ili otišao iz jedne redakcije, došao bih u neku drugu. To je za današnje pojmove možda bilo i hrabro jer se ljudi danas teže odlučuju za mijenjanje poslova, a baš u tom mijenjanju ima živosti i dinamike, na taj način posao nikada ne dosadi i to je posebno zadovoljstvo. Ponekad se čak i jedva čeka da se napusti jedna sredina i da se ode u drugu.

Je li bilo izazovno ostati aktivan nakon takvog dinamičnog života ispunjenog radom?
– Ostao sam aktivan, a većim dijelim je to bilo u sportu. Rukometni klub Podravka me zamolio da uređujem njihovu internetsku stranicu, a to je uključivalo putovanja po Europi tako da sam zahvaljujući Podravki i ranije Slavenu obišao gotovo cijelu Europu, izvještavajući za razne redakcije. Moj je posao zapravo bio javljati se tamo gdje je to trebalo – sportske novine, televiziju, radio… Dakle, tu nisam stao, a nisam stao niti u drugim stvarima. Prihvatio sam, na primjer, internet. Moja generacija još dan danas ima papir i olovku i pišu, no ja sam se potrudio prihvatiti tehniku koja novinaru pomaže u poslu. Imam veliku arhivu pa sam na Facebooku pokrenuo stranicu ‘Koprivnička sportska povijest’ na kojoj objavljujem stare članke, tekstove i tako dalje. Posljednjih sam nekoliko godina prazninu popunio objavljivanjem knjiga.

Prije dvije ste godine objavili knjigu ‘Slobodan prostor ili kako smo živjeli promjene’.
Prvo sam objavio knjigu fotografija, onda je došla knjiga o golmanima… Zapravo, Špoljar je pisao tekst, a ja sam objavio šezdesetak fotografija golmana u akciji, a onda je došao i ‘Slobodan prostor.’

Imate li već ideju za novu knjigu?
– Imam, a od Grada sam dobio i novčanu podršku da ju objavim. Ta će knjiga biti ‘Pisma iz Koprivnice’, a radi se o kolumnama objavljivanima u Vjesniku 80-ih godina. Po karakteru su to oni tekstovi gdje je na kraju uvijek neka ‘caka’. Ako ću biti živ i zdrav, iduće bih godine skupio i objavio tekstove ‘Iz feferonskog ugla’ koji su izlazili u Večernjem listu, to su pak bile humoreske. To će ujedno biti i neka vrsta istraživačkog rada jer će se u knjizi govoriti i o feferonu i humoru općenito. Ima se što raditi, no nije to nekakvo grčevito hvatanje za nešto… Da ne radim to, radio bih nešto drugo, šetao…

Ivo Čičin – Mašansker / FOTO: Ivan Brkić

Kako netko tko je ovako dugo u novinarstvu, a karijeru je počeo krajem 50-ih godina prošloga stoljeća, danas doživljava novine kada ih uzme u ruke? Kako uopće doživljavate današnji tisak?
– To mi se pitanje u nekom obliku često postavlja. Mislim da prije svega imam drugačiji odnos prema novinama. Naime, ja ih cijenim. Cijenim ih i volim novine, a volim se šaliti i da su novine nezamjenjive jer ako se ne slažeš s nečim što piše u novinama, izgužvaš ih i baciš u koš. To se baš ne može s novom tehnologijom. Novine su jedna uspomena, povijest koja je dulja nego internet i portali. Novim se tehnologijama, neminovno, uništio jedan dio novinarstva. Nema više novinara koji bi radili ogromne teme, kao što je to bio Vjesnik u srijedu i slično…

Mislite li da je to dijelom i zbog publike?

– Da, upravo sam to htio reći. Publika je odbijena i to zato jer je sistem u novinama i sistem u ovim drugim tehnikama različit. Evo, to se može lako vidjeti, baš sam neki dan gledao u novinama koje uvijek imam tu na stolu jer sam pretplaćen… Recimo, Slaven Belupo je igrao s nekim i pobijedio. Sjećam se i znamo, uvijek smo čekali izlazak večernjih novina u Zagrebu pa smo sutradan trčali na kiosk da vidimo taj izvještaj, da vidimo fotografije, išli smo u izlog pogledati novinske fotografije koje su se izlagale tamo u Zagrebu, a svojedobno i u Koprivnici… To je danas na portalima. Razlika je u tome da su novine i predmet koji čuvaš. Ja sam napravio veliku arhivu gdje čuvam novine, izreske članaka… Napravio sam jednu arhivu i za svog sina Gorana (koji je također novinar, op.a.), čitavu biblioteku izrezaka njegovih članaka koje će moći kasnije koristiti. To je također jedna čar tiska.

Čini mi se i da je novinarsko zanimanje nekada bilo časno, bio si ‘gospon čovek’ ako si bio novinar, a danas ljudi prema novinama i novinarima čak gaje i neku vrstu odbojnosti. Zašto?
Bilo je, a to je zanimanje bilo čak i atraktivno. Postojali su novinari koji su bili boemi, ali su bili dobri reporteri. Bili su poznati i živjeli su maltene kao filmski glumci. Osim toga, a to je vrlo važna stvar, ono što su novinari nekada napisali, a naročito u komentarima, to je vrijedilo, ljudi su se prema tome i ponašali, to je čak bio i svojevrsni putokaz. Drugačiji je stav bio i prema politici, sigurno nije bilo demokratski kao danas, a danas je možda i predemokratski, previše otvoreno pa svatko može napisati štogod hoće, a bez nekakvih posljedica. Mi koji smo još preostali, danas smo nekakvi mastodonti. Neki je dan Hrvatsko novinarsko društvo poslalo molbu da se odredi delegat za godišnju skupštinu društva novinara i poslali su popis članova, u Koprivnici ih ima osam, a pet ili šest ih ima više od 80 godina. I to govori kako mladi nisu niti zainteresirani da postanu članovi, da se vrati čast i dignitet novinarskom zanimanju, a još i pod pritiskom politike…

Kad smo već kod fakulteta, jasno je da se treba obrazovati, no koliko za novinarstvo treba imati žicu? Koliko se taj posao uči u klupi, a koliko bacanjem u vatru u redakciju ili na terenu?
– Čuj, mora se učiti, u svakom slučaju. U moje vrijeme takve škole nije bilo, ali je bilo starih novinara koji su pomagali mladim novinarima, gurali ih, zapažali tko ima talenta. To je bio slučaj baš u Glasu Podravine u kojem je bio Pajo Kanižaj pa i neki drugi poznati ljudi koji su i dan danas novinari. Na neki način, to je bila škola, ta je praksa bila škola. Bila su tu i noćna dežurstva, učila se tehnologija, kako se pripremaju novine za izlaženje… Kada smo kao mladi ljudi iz Zagreba došli natrag u takozvanu provinciju, znali smo sve, mogli smo sve raditi. Ja sam sa 20 godina postao glavni urednik Glasa Podravine, a to je nešto što se danas ne može dogoditi. Meni se čini i da većina onih koji se školuju računa na unosno glasnogovorničko mjesto. Znam slučajeve u kojima na neko mjesto dođe netko s visokim, fakultetskim obrazovanjem, bačen je u vatru, a nema nikakvog pojma i već drugi dan zovu nekoga iz stare garde da pomogne. A takvi danas dolaze u firme, određuju što će i kako će… Danas se stane pred mikrofon, kaže se svoje i gotovo. Meni se to ne sviđa i mislim da to nema dušu.

Mislite li da se izgubila i ta neka društvena odgovornost novinarskog posla?
– Moguće, a to opet dolazi od odgoja, kako je netko odgojen doma ili u školi, ima li usađene neke vrijednosti o tome da je posao važan, da je to što radiš važno, da treba ozbiljno i odgovorno shvatiti svoj posao i tako dalje.

Istodobno, Vi ste u novinama završili sa 17 godina, to se pretvorilo u jednu bogatu karijeru. Treba li svejedno mladima, a pogotovo na lokalnoj razini, pristupiti otvorenije i dati im priliku da se pokažu i dokažu u novinarstvu?
– Apsolutno, mislim da se bez toga niti ne može izgraditi novinar. Pitanje je, naravno, i one druge strane. Žele li uopće to ti mladi? Oni idu u novinarstvo, no žele li zapravo biti novinari? Ako im netko da priliku, hoće li ju iskoristiti, odnosno je li to obostrano? Znam da bi stari novinari rado pomogli i uvijek kada je mene netko nešto pitao, uvijek sam pomogao, tu nema problema. No, ljude ne zanima, a osim toga, kada bismo počeli pričati o nekoj povijesti, mladi ljudi ne bi niti shvatili o čemu pričamo jer sve je drugačije. I mi stari se tome moramo prilagoditi i shvatiti mlade.

Na tom tragu, mislite li da će tisak propasti ili će se morati prilagoditi i transformirati novom svijetu?
– Takve su prognoze, morat će se prilagoditi jer su danas prespore i druge tehnologije prestižu novine, a nedostaje i entuzijazma.

Razgovarao: Ivan Grobenski

Ivo Čičin – Mašansker / FOTO: Ivan Brkić

Vezani članci

Najčitanije

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com