Golčanina Dadu Cvetka do prije koju godinu mogli ste sresti u krugu Opće bolnice Koprivnica, gdje je radio u njenom kliničkom laboratoriju. Ovaj prekaljeni roker i slikar rođen je u Zagrebu, ali je još kao dječak doselio u Prekodravlje. Cijelim životnim putem razvijao je svoj slikarski izričaj koji je kulminirao u hiperrealizmu. Radovi ovog autora danas krase hrvatske, njemačke i talijanske domove, a vjerojatno su razasute i po domovima drugih država.
– Priča o slikarstvu počela je onog trena kada mi je djed poklonio nekoliko knjiga iz zoologije. Listajući ih i diveći se životinjama, paralelno sam ih preslikavao. Ustvari, kako sam učio govoriti, učio sam i slikati. Bila su to dva paralelna procesa.
Na spomen djeda Zlatka Hribara, razgovor nas je za neko vrijeme odveo i na Cvetkove pretke. Kaže da su većinom bili arhitekti i još danas u Zagrebu postoje kuće koje su projektirali. Djed Zlatko studirao je povijest umjetnosti i zemljopis u Beču i Pragu.
– Studiranje, koje se često svodilo na posjete bordelima, potrajalo je deset godina i zbog dinamičnog života nikad nije privedeno kraju. Ali kako se radilo o čovjeku zavidne memorije, usput je naučio čak 11 jezika. Sluh za jezike usmjerio g aje na posao prevoditelja pa je preveo neka Tolstojeva djela, a čini mi se da je prvi prijevod Guliverovh putovanja potpisan njegovim imenom.
Djed je imao težak život, budući da se preselio iz centra Zagreba na Sveti Duh gdje je kupio kućerak koji je otplaćivao cijeli život. Naime, zaljubio se u obiteljsku, nepismenu, sluškinju. Obitelji je to bio dovoljan razlog da ga se odreknu.
– Djedov životni put predodredio je to da sam se rodio na Svetom Duhu, gdje sam odrastao uz pjev kosova, gledajući s prozora srne.
Pričajući o osebujnom djedu, Cvetko nam je otkrio da se njegov predak često družio s Antunom Gustavom Matošem i Ksaverom Šandorom Đalskim.
– O Đalskom, kao djedovom prijatelju, ne znam mnogo. Što se pak Matoša tiče, bili su veliki prijatelji i zajedno su obilazili birtije i bordele. Djed mi je pričao da je Matoš, kad bi mu sinula ideja za neki esej, obavezno zaustavio šetnju, prislonio papir na leđa sugovornika i zapisivao misli – kazao je Cvetko i usmjerivši razgovor na život u Goli gdje su mu prijatelji ptice i okolne šume. Krivac za takav životni put ležao je u odlukama njegova oca.
– Bio je u partizanima, a kasnije je radio u JNA. Imao je završen veterinarski fakultet pa je u vojsci održavao bolničarske tečajeve. Nije nosio oružje, a kako nije volio vojni život, uskoro se razdužio i došao živjeti u Prekodravlje. Ono ga je očaralo svojom prirodom.
Cvetkov je otac prekodravski kraj, kao veterinar, obilazio biciklom. Godinama je pedalirao, sve dok nije kupio konja, američkog kasača. U njihovom se dvorištu uskoro našla velebna kočija te zimske saonice. Zbog svega toga, priča naš sugovornik, mladost je bila nalik bajci.
I Cvetko je, poput oca, studirao veterinu te je bio odličan student. Inicijalnu godinu studija položio je među prvima, a za „nagradu“ su ga ošišali.
– To šišanje ću uvijek pamtiti kao nešto ružno. Duga kosa bila je, i još je uvijek, dio mog vizualnog identiteta. Ona mi daje osjećaj slobode. Prisilno mijenjanje nečijeg izgleda, uvijek sam shvaćao kao direktan atak na slobodu. Zbog toga mi se spomenuto šišanje urezalo u memoriju kao ružan čin.
Želja za dugom kosom tijekom studijskih godina tjerala je našeg sugovornika na pronalaženje novog životnog puta kojeg je pronašao u naivnoj umjetnosti.
– Položio sam treću godina studija kada sam se počeo baviti naivnim slikarstvom. Bilo je to vrijeme poplave hlebinskog slikarskog izričaja. Uskoro sam za nevjerojatnih 1.200 njemačkih maraka prodao sliku koju sam izradio na staklu. Tada je najveća gasterbajterska plaća iznosila 1.000 maraka. Umjetnost mi je otvorila put prema slobodi, dugoj kosi, a moram priznati da mi se omilio i novac koji sam zarađivao radeći ono što volim. Ustvari, moram biti iskren, nisam baš volio naivno slikarstvo, ali taj je proces bio najbliže onome što obožavam raditi.
Slike na staklu ovog Golčana kupovali su Nijemci i Talijani. Razvijajući svoj osobni stil, korak po korak, došao je i do hiperrealizma. Mrtva priroda njegov je zaštitni znak.
– Najviše slikam noću. Doduše, danas ne slikam mnogo kao prije, tek nekoliko slika godišnje. Posljednju mrtvu prirodu naslikao sam jer mi je bio potreban novac za registraciju automobila. Mirovina je mizerna pa se moram snalaziti – kaže Cvetko pokazujući sliku i njen predložak. Objašnjava kako na osnovu jednog te istog predloška izradi i nekoliko slika pa je na njima vidljiv proces propadanja voća.
Kao što smo naveli, nekada su njegove radove kupovali stranci, a posljednjih godina najviše ih kupuju Golčani i Koprivničanci. Razlog tome je, kako kaže, prozaičan.
– Moje slike kupci nerijetko poklanjaju mladencima na svatovima. Smatraju da je slika dugovječnija od stroja za rublje s čim se mogu složiti. Ima i onih koji su kolekcionari mojih radova pa njihov kućni fundus sadrži i desetak slika s mojim potpisom.
