Jedno od naselja u sastavu općine Sveti Petar Orehovec je i Gregurovec. Na površini nešto većoj od tri kilometra kvadratna, naselje danas čine 54 kuće smještene uz prometnicu i u dva odvojka, a mještani se još uvijek bave (i) poljoprivredom. Od rada na zemlji i uzgoja stoke oduvijek je živio i Stjepan Habijanec koji nas je i ugostio. Rođen je 1949. godine i odrastao u Gregurovcu, a u razgovoru se prisjetio i svog djetinjstva i mladosti.
Raznovrsni poslovi
– Osnovnu školu pohađao sam u Miholcu. Odrastao sam uz majku Ljubicu, oca Ivana i baku Maru, a imali smo malo gospodarstvo, par krava, nekoliko svinja, i tri rali zemlje. Mislim da ništa više nisu imali ni naši sumještani. Prodavali smo mlijeko koje se po selu prikupljalo i odvozilo kolima s konjskom zapregom. U selu je bila otkupna stanica gdje smo mogli prodati sve što smo privrijedili i uzgojili; jaja, žito, kukuruz, svinje, junice i telad, pa i ljekovito bilje. Na primjer, ako bih želio kupiti košulju, prodao bi jaja i ljekovito bilje i imao za novu košulju! Kako bih dodatno zaradio, već sam kao četrnaestogodišnjak išao u nadničare. Ljeti sam radio sa zidarima, a u zimi sam za šumariju radio u šumi pripremajući drva. Sa sedamnaest godina otišao sam raditi u Sloveniju. Radio sam svakakve poslove, od građevine do rada na poljima hmelja – prisjetio se Stjepan koji se 1969. godine vjenčao sa suprugom Anom.
Od rada u Sloveniji dobro se zarađivalo, kaže, pa je već sljedeće godine kupio i novi IMT traktor i plugove. Gospodarstvo se razvijalo pa su Habijanci kupili još par krava i krmače, a sagradili su i novu kuću. Naposljetku su imali 12 mliječnih krava koje su dnevno davale oko 150 kilograma mlijeka koje je otkupljivala Vindija, a imali su i vlastiti laktofriz. Uz to, hranili su i četiri junice i desetak svinja.
Naš je sugovornik u Sloveniji stekao iskustvo u uzgoju hmelja pa se 1998. godine odlučio za hmeljarstvo na vlastitom gospodarstvu. Desetak godina hmelj se dobro plaćao, Stjepan je uložio mnogo novca i povećao proizvodnju, no pivovare su odjednom prestale kupovati hmelj pa je prestalo s uzgojem. Smanjenjem otkupne cijene mlijeka i ta proizvodnja više nije bila isplativa, pa su već tri godine na ovom gospodarstvu samo tri krave koje domaćinima daju mlijeko za vlastite potrebe.
Uz Stjepana i njegovu suprugu Anu, s njima živi i sin Josip, snaha Ivančica i unuka Helena koja u studira građevinu. Starija unuka Nataša udana je i živi u Križevcima.
Selo zanatlija
Gregurovec je pedesetih godina proteklog stoljeća imao 117 kuća u kojima je živjelo 405 stanovnika. Rastom stanovnika, ali i povećanjem broja stoke, puno posla imali su i zanatlije. Josip Pićak a kasnije i Ivan Budić bili su seoski kovači, Mijo Družinec i Budak (čijeg se imena domaćini nisu mogli sjetiti), bili su kolari, a Zeljić i Kraljić imali su postolarske radnje. U selu su bili i šnajderi, otac i sin Roškelj pa su u Gregurovec „mešna“ odijela davali šivati i mještani iz susjednih mjesta. U to vrijeme u selu se održavala predvojnička obuka za omladinu iz drugih mjesta, pa su sa mladima dolazili i njihovi roditelji.
– Selo je tih dana bilo mnogoljudnije pa su se za vrijeme vikenda u jednom danu održavale zabave na tri mjesta – čuli smo od mještana. Za dobro raspoloženje bili su zaduženi lokalni glazbenici. Pedesetih godina proteklog stoljeća svirali su Mirko Futek, Đuro Arki, Lovro Komar, Ivan Benko i Ivan Čurki. Tamburaši su svirali i na vatrogasnim zabavama, a znali su besplatno svirati i na svadbama. Kasnije su tradiciju nastavili Vilim Benko, Ivo Arki, Ivan Roganec, Stjepan Futač, i braća Pičak, a svirali su sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Šezdesetih godina Gregurovec je dobio i novu školsku zgradu u kojoj su nekad i sad mali đaci završavali niže razrede, a od petog do osmog razreda idu u općinsko središte Orehvec. Već prve godine nakon otvaranja, u školu je polazilo osam prvačića, a među prvim učiteljima bili su Marija i Milan Peti. Danas u prvi razred ide jedan đak.
Zajednički TV prijemnik
Mještani su nekada bili složniji nego danas pa su već 1965. godine zajednički kupili tv prijemnik i u vatrogasnom domu pratili program. DVD Gregurovec osnovano je 1935. godine, a već prije drugog svjetskog rata mještani su kupili i materijal za izgradnju doma, koji je napokon sagrađen oko 1952. godine. Na obližnjem potoku bio je i Sabov mlin koji je radio sve do šezdesetih godina. U naselju je i danas pilana, a od prije nekoliko godina i bioplinara. Godine 1973. osnovan je i NK Borac koji je davno ugašen pa su nositelji društvenog života u selu vatrogasci, čiji je zapovjednik Josip Benko, a predsjednik Josip Roganec.
Gregurovec danas ima 208 stanovnika od kojih je najstariji Stjepan Perus rođen 1928. godine. Najmlađa mještanka je devetomjesečna članica obitelji Španić. U naselju je i kapela posvećena 1973. godine Mariji Pomoćnici. Marijin kip darovali su oci iz reda Salezijanaca prigodom preseljenja, s porukom ‘Mi odlazimo iz potkalničkog kraja, no naša Marija ostaje’. Mještani vječiti mir nalaze na groblju u Miholcu.
Mjesto je asfaltirano, ima struju, javnu rasvjetu, telefon i vodovod. Uz vatrogasni dom je i škola, zdravstvena ambulanta, dječje igralište, a tu su i dvije trgovine. Sve rjeđe mještani na brdima Pčelca i Hum uzgajaju vinovu lozu. Još smo devet gospodarstva bavi se stočarstvom, a u selu ima još stotinjak krava.
