Što je bit neke uređene demokratske države? Pravo svakog njegov građanina da ravnopravan tretman u svim segmentima življenja i rada. Drugim riječima, pravo na svakovrsne jednake šanse. U tome nema onih koji su jednakiji od ostalih i onih koji to nisu. Ne mogu neki biti privilegirani samo zato što imaju bogatije roditelje i utjecajniju rodbinu, što su stekli bolja društvena poznanstva ili što imaju sreću živjeti u sredini koja svojim građanima može osigurati bolji status u odnosu na neko manje, siromašnije ili politički neutjecajnije područje.
Temeljni je hrvatski problem što još nismo izrasli u državu građana jednakih šansi. Možda to i nije toliko neočekivano, jer sličan problem tišti još niz demokratskih zemalja, pogotovo u srednjoj i istočnoj Europi. Potpuno je, međutim, neprihvatljivo da se iz godine u godinu od takvog cilja sustavno – udaljavamo. Zacijelo je kvaka u tome što vladajućima, dokazano sklonima korupciji i klijentelizmu, građanska jednakost i nije odviše poželjna. Stranci Andreja Plenkovića prihvatljivo je samo ono što je njima od koristi. Sve je, dakle, isključivo podređeno HDZ-ovu opstanku na hrvatskom kormilu.
Imamo primjere koji to u potpunosti potvrđuju. Ako mislite da se opet bavimo Podravinom kao politički nevažnim područjem, onda vas moramo razočarati. O tome je sve rečeno. Nikakvog tu pomaka, dakako, i nadalje nema. Onima kojima su se preko HDZ-ova kadrovskog kišobrana dokopali unosnih poslova i položaja u državnom i javnom sektoru te neprivatiziranim tvrtkama toliko je lagodno da se čak više ni ne pokušavaju osvojiti gradove i niz podravskih općina koje su odavno izgubili. Ovako nemaju odgovornost na lokalnim razinama, a bez državnog proračuna i amenovanja Banskih dvora nema većih razvojnih projekata.
Ovdje je riječ o trećem pokušaju da vladajući ograniče rad trgovina nedjeljom. Prve je dvije zakonske odluke proteklih godina srušio Ustavni sud. Plenkovićev tim to nije priječilo da u godini uoči parlamentarnih izbora ne pokušaju s nešto ublaženijom varijantom koja podrazumijeva i 16 radnih nedjelja. Jasno je da bi u duhu ustavnog rješenja i taj pokušaj trebao neslavno završiti, ali je trenutno važnije da se HDZ dodvori Crkvi, koja na tome već desetljećima inzistira. Vladajućima je jako važno da ih katolička hijerarhija opet podupre, i formalno i neformalno, odnosno da prosječni hrvatski vjernik bude uvjeren kako HDZ jako drži do stava kako je neradna nedjelja sinonim za očuvanje obiteljskih vrijednosti.
Takva teza sama po sebi ne mora biti suspektna, jer je poželjno da svaka obitelj ima pravo na redovno okupljanje koje nije opterećeno radnim obvezama. No, baš je u tome problem. Zakon se donosi u korist samo jedne skupine zaposlenica, konkretno blagajnica i pomoćnog trgovačkog osoblja, kojih je nekoliko desetaka tisuća. Taj zakon za gotovo sve ostale poslove i profile zanimanja praktički nema nikakav značaj. Trgovačkim zakonom jedna grupacija postaje privilegiranija od svih ostalih, koje su jednako važne ili još važnije za funkcioniranje društva u cjelini. Uzmimo samo one, puno brojnije, koji se bave zdravstvom, prometom, održavanjem reda i mira, ugostiteljstvom, medijima, zaštitom objekata, poslovima u javnim institucijama, kontrolom raznih tehničkih i logističkih sustava. Štoviše, zakinut je i dio trgovaca na crpkama te u turističkim i prometnim objektima.
Kad je o turizmu u globalu riječ, zakon će zasigurno imati negativnu ulogu. Turistima su svi dani isti i zasigurno ih neće veseliti zatvorena vrata trgovina. Tvrdnja kako to nije bitno, što se u pravilu opravdava neradom nedjeljom našeg županijskog lanca KTC, nije previše ozbiljna. Jedan zatvoreni trgovački centar zbog adekvatne konkurencije nije problem, no još je važnija činjenica da križevački lanac ne posluje u jadranskim destinacijama. Iz svega toga proizlazi da je Vlada, osim traženja crkvenih simpatija, opet išla linijom manjeg otpora. Oslanja se na ekonomsku represiju umjesto da je kvalitetnije definirala pravila poslovanja, ponajprije cijenu rada nedjeljom, kao i pravo radnika na određeni broj slobodnih termina. Takva rješenja ne bi se, pak, dopala Crkvi, koji nedjelju vezuju i s odlaskom na mise, pa je time zbog evidentnog politikantstva zatvoren cijeli krug.
Uzmimo i drugi primjer višegodišnje nejednakosti. Desni su populisti proključali kad je nadležni trgovački sud legalnom proglasio odluku zagrebačke gradske vlasti o ukidanju mjere roditelj-odgajatelj. Njome je pokojni gradonačelnik Bandić, najveći hrvatski demagog, dao dijelu zagrebačkih žena, pojednostavljeno rečeno, pravo na plaćeno roditeljstvo do 15. godine starosti njihove djece. Koliko djece, toliko plaćenog roditeljstva. Pretvorene su, dakle, u profesionalne roditeljice. Utrošena su ogromna sredstava, zbog čega je došlo i do zastoja u gradnji toliko potrebnih vrtića. Korisnice Bandićeve mjere stavljene su ne samo u privilegiraniji odnos prema svim ostalim zaposlenim ženama, već je zagrebačka adresa donosila nešto nepojmljivo i nedohvatno za majke u svim ostalim hrvatskim gradovima i općinama. Evidentnije je politički bezobrazluk bio tim veći što se zbog specifičnog ekonomskog i poreznog ustroja prelijevao i dio novca svih ostalih hrvatskih poreznih obveznika.
To je zacijelo i najeklatantniji primjer političkih odluka koje su bile diskriminatorne prema većem dijelu hrvatske populacije. Indikativno je da se vladajući HDZ kao Bandićev koalicijski partner nije protivio takvom narušavanju demokratskog poretka. Razlog je opet bio u pogodovanju desnim ideološkim grupacijama i Crkvi, koji su njihovo prilično stabilno biračko tijelo. Zato će i u najnovijim pravnim okolnostima na sve načine onemogućavati zagrebačku vlast da oblikuje model koji se temelji na jednakosti svih građanki i njihovih obitelji.
Sve to podupire spoznaju da samo zemlje koje poštuju jednakost i ravnopravnost svojih građana imaju realnu mogućnost za vlastiti prosperitet. One ostale, među kojima je i Hrvatske, osuđene su na stagnaciju i ubrzano iseljavanje.
