Autori reklamne cerade na tzv. Merićevoj zgradi na spoju Zrinskog i Jelačićeva trga u Koprivnici kreirali su, vjerojatno nesvjesno, najbolji i najsimboličniji ‘pokrov’ ovoj povijesnoj građevini. Naime, da bi kamuflirao ispražnjenu zgradu, statički toliko lošu da se u nju trenutno ne ‘isplati’ ulagati, većinski je vlasnik odlučio da se nastavi sada već više od deset godina stara praksa njezina potpuna prekrivanja reklamnom oblandom. Ovaj put je odabrana varijanta koja se, inače, često primjenjuje u sličnim slučajevima: fotografija zgrade u vjernim dimenzijama, čime se dobiva ‘slika’ originala koji se skriva ispod cerade. No, ovdje je ubačen i jedan mali ‘dodatak’, ukras koji nikada nije resio fasadu zgrade: vizualna simulacija cijeli je objekt ‘obukla’ u bogati i gusti bršljan, u zelenilo koje je – osim prozorskih otvora i vratiju na fasadi – prekrilo cijelo južno i istočno pročelje. Čovjek bi mogao reći da je simulakrum bolji od originala!
Doista, na novouređenom trgu (o kome smo manje-više sve rekli) ta je ogromna lažna fasada zasjala punim sjajem: kažem to bez ikakve ironije, ali s napomenom da pod tim ‘sjajem’ mislim prije svega na simboličku dimenziju toga prizora. Ne čini li se i vama kao da je sudbina ovoga objekta slična onoj bajci o Trnoružici koja spava u dvorcu zaraslom u bršljan, u koji će jednoga dana doći Princ, probuditi začaranu ljepoticu i dati novi sjaj ukletom dvorcu. Nećemo baš reći da su se svi naboli na trn i zaspali blaženim snom, ali da već desetak godina svi očekujemo nekog princa na bijelome konju, to je evidentno.
Trgovačko-stambena uglovnica, koja kao i sami trgovi slijedi liniju opkopa i sjevernoga revelina gradske renesansne tvrđave, jedna je od malog broja sačuvanih kasnobaroknih građevina u Koprivnici. Po vremenu izgradnje (krajem 18. stoljeća), veličini, tlocrtnom rasporedu, funkcionalnoj podjeli prostora, nizu originalnih detalja, rješenja sa (danas zazidanim) arkadama prema dvorištu, monumentalnim vratnicama, opremom unutrašnjosti i i po vrijednosti arhitektonske plastike objekt je relativno visoke umjetničke i ambijentalne vrijednosti. Dakako, za grad Koprivnicu i njezine građane ta zgrada je dio memorije grada, jedna od najfotografiranijih objekata, zapamćena po brijačnici Merić, koja je zauzimala cijelo južno prizemlje zgrade, a postojala je od početka šezdesetih do prije desetak godina.
Zbog svih tih vrijednosti zgrada je zaštićeni spomenik kulture i podliježe strogim pravilima pri obnovi, rekonstrukciji ili bilo kakvim intervencijama na fasadi ili u interijeru. Kada se pojavi i problem konstrukcijske stabilnosti, pa još i složeni vlasnički odnosi, nemojmo se čuditi da ćemo se po svoj prilici još načekati toga spasonosnog ‘Princa’.
No, taj trenutak jednom mora doći: hoće li će pri tome biti učinjeni složeni i skupi zahvati u učvršćenje konstrukcije zgrade i zadržavanje njezinog izvornog oblika s detaljima, hoće li će se zgrada rušiti i potpuno faksimilizirati ili zadržati samo gabarite i fasadnu formu, hoće li će se graditi suvremeni objekt doista je pitanje na koje odgovor može dati samo struka. I već je trebala dati. Konzervatorski zavod, koliko znamo, čvrsto zastupa prvotno rješenje i s tim smo potpuno suglasni sve do onoga trenutka kada će se eventualno dokazati da je tu stabilizaciju nemoguće izvesti u tehničkom i financijskom smislu. Do sada su kojekakve javne i kuloarske sugestije za ‘smekšavanje’ stavova nositelja zaštite kulturnog dobra bile benigne, pa je za nadati se da će tako i ostati i da će pritisci mnogobrojnih nositelja lokalne vlasti da se zaštitarske ingerencije ‘spuste’ na nižu razinu, bliže partikularnim interesima različitih ‘investitora’, ostati bez rezultata.
Drugi važni problem je nova funkcija te zgrade: vidim barem tri njezina ozbiljna i potencijalna sadržaja, ali da ih ne bi nepozvan nudio, ograničiti ću se na mišljenje o tome što ne bi smjelo biti. Uređena i funkcionalna ‘Merićeva zgrada’, dakle, ne bi trebala zaboraviti svoju prošlost, svoju reprezentativnu i atraktivnu poziciju i svoju javnu namjenu. Iz te svijesti o građevini koja je više od puke fizičke činjenice, koja je – zajedno s drugom arhitekturom koprivničkih gradskih trgova – složena ljudska tvorevina, sačinjena ne samo od cigle, betona, drva i crijepa nego i od komprimiranoga iskustva, sjećanja i tradicije, trebala bi se iznjedriti i njezina daljnja sudbina.
