– Slikarstvom i umjetnošću bavim se od malena i smatram da mi je zapisana u genetskom kodu. Svaki dan odvojim malo vremena za stvaranje – rekla nam je u uvodu koprivnička umjetnica Izabela Čuni kao odgovor na klasično početno pitanje kako je sve počelo. Nakon završene srednje graditeljske škole u Čakovcu, smjer dizajner unutarnje arhitekture, iste godine, 2012. upisala je Akademiju likovnih umjetnosti, smjer: slikarstvo. Završetak tog dijela školovanja došao je 2018. godine u klasi profesora Zoltana Novaka. Nije često da nakon graditeljske škole netko ode na slikarstvo, no kod nje se dogodio ‘klik’ i osjetila je svoj poziv.
– Slikarstvom i umjetnošću se bavim od malena i smatram da mi je umjetnost zapisana u mom genetskom kodu. U srednjoj školi hobi je postao ljubav i odlučila sam nastaviti tim putem. Kroz srednjoškolsko obrazovanje pripremala sam se i za Akademiju, znala sam što trebam i kako. U arhitekturi vidim red i estetiku, no apstrakcija koju nudi slikarstvo, kaos, to ipak volim malo više – kaže ova koprivnička umjetnica. Rođena i odrasla u Koprivnici, Izabela je odrastajući stvara svoju ličnost kroz razne poglede na svijet, pogotovo kroz fotografski objektiv. Nekad fotoaparat nismo omgli imati uz sebe na mobitelu, kao danas, pa je Izabela fotografiju zavoljela kao nešto posebno. Kaže da je to njeno oruđe, alat koji može u svakom trenutku izvaditi i koristiti.
– Kroz srednju, graditeljsku školu, zavoljela sam arhitekturu, a posebno urbane motive, znakove i svjetla. Izazivaju mir, posloženost, spokoj, volim estetiku prostora koji nas okružuje – kaže Izabela. Iva Körbler za nju piše da ‘stvara kompozicije koje balansiraju između ‘objektivne’ apstrakcije i onoga što zamišljamo kao sugestiju imaginarnog ili stvarnog krajolika iz ptičje perspektive. Svoje slikarske strukture temelji na boji kao glavnom elementu kompozicije svojih djela’. Čuni je u prvoj polovici godine u AK galeriji mogla vidjeti njenu samostalnu izložbu pod imenom X7/XXI. Izloženo je bilo sedam radova u kojima je mlada umjetnica koristila geometrijski likovni jezik, ali kroz apstrakciju. Baš u tim njenim djelima vidi se koliko je općinjena prostorom koji nas okružuje.
– Činjenica da je prostor sve što vidimo oko sebe, iznad, ispod, kraj sebe, da smo dio njega, e to je ono što me zadivljuje svakog dana iznova. Moja djela potiču ljude da se kreću oko slika, da pokušaju uhvatiti vlastiti kut gledanja, nisu ona za ‘čisto stajanje ispred slike’ – govori Izabela. S obzirom da se igra plohama, površinama i bojama, slike često poprime drugi izgled ovisno o dobu dana. Nijedno njeno djelo ne nastaje u trenu, već sve stvara postupno.
– Moje slike su lazurne i daju dojam prostornosti, volim se igrati s teksturama ploha koje izgledaju kao da vibriraju. Uvijek imam neki prostor u svojim djelima, jednostavno od toga ne mogu pobjeći koliko me intrigira i obuzima – priča Izabela. Ranije spomenuta izložba nije joj bila prva, ali bila je prva u njenom gradu. Za sljedeću, 2022. godinu priprema novu samostalnu izložbu koja će biti postavljena u Križevcima, u galeriji K2, a bit će postavljeno više radova, odnosno grafičkih prikaza.
