Kino je osuđeno na propast, ne postoji kultura gledanja i zaštite nacionalnog filma

Anđelo Jurkas je, barem ako je vjerovati Wikipediji, publicist, pisac, redatelj, glazbenik, urednik, novinar pop kulturnih tema, jedan od aktivnijih glazbenih i filmskih kritičara, bivši menadžer za odnose s javnošću filmskih i glazbenih festivala, bivši marketing i community manager, diplomirani pravnik i post diplomat Pedagoške akademije u Zagrebu. Drugim riječima, Jurkas je primjer suvremenog renesansnog freelancera koji je pažnju šire javnosti privukao uplivom u redateljske vode, a kako je biti sve što je Jurkas ikada bio, jest ili će tek biti i to u Hrvatskoj, otkriva u opuštenom razgovoru.


RAZGOVARAO: IVAN GROBENSKI

Čime se sve bavi Anđelo Jurkas? Ili, je li jednostavnije pobrojati što Anđelo Jurkas nije?
Prvo ubijanjem i negiranjem ideje pričanja o sebi u trećem liku. Glazbom, filmom, literaturom, medijima, pop kulturom, kretanjem mahom u indie sferama nekoliko pop kulturnih ladica i mahanjem mainstreamu s ne toliko velike udaljenosti. Zadržavanjem ideje da u imitaciji države poput ove postoji prostor i način kako od kreativnog rada – optimisti i naivci će to zvati umjetnošću – preživljavati, točnije pristojno živjeti mimo egzistencijalnog minimuma bez da viriš iz dupeta centrima političke ili strukovne moći, kulturološkim kružocima ili se za financijsku sigurnost valjaš umiljavati frendićima iz donatorskih, sponzorskih, marketinških sfera.

Je li ta rastrojenost na sve strane sudbina ‘radnika u kulturi’ u Hrvatskoj? Mora li se ići široko da bi se uopće preživjelo?
Nije rastrojenost nego odabir. Ne racionaliziram uopće, još manje me briga doživljaja s treće strane i kako to kome izgleda na van. Predmeti interesa su film, glazba, literatura, pop kultura. Radim što volim, kako volim i koliko volim. Dokle god je kritične mase ljudi koji na to dižu palac i spremni su odvojiti svotu love za podržati rad u bilo kojem segmentu – filma, glazbe, knjiga, pop kulture, imamo igru. Hobotnica princip je malo mash-up manje zbog egzistencijalizma, a znatno više zbog potrebe i gonjenja iz stomaka da bi trebalo tako. Pitaj Marija Kovača ili Velimira Grgića isto zašto rade na 5-6 pop kulturnih terena. Oni kojima si simpa etiketirat će te kao renesansnu spiku, oni kojima ideš na živce reći će da svaštariš. Široko polje. Njihovo je. F ’em all.

Kada se sve to uzme u obzir, nije li primamljivo raditi posao ‘od 9 do 5’ i biti siguran da 15. u mjesecu sjeda plaća?
Apsolutno. Ali taj sam period života zadovoljio radeći otprilike 10 godina u produkcijskoj hi-tech firmi koja je imala joint venture i outsourcing s tadašnjim VIP-om, današnjim A1, ali i HTV-om između ostalog te kroz proizvodnju medijskog sadržaja za klijente na webu i televiziji. Tu imaš taj moment fol sigurnosti. Ali je samo moment i ima svoj rok trajanja. Indie način i princip je izbor. Nije neka sreća u ovakvoj Hrvatskoj, ima svoje ‘za i protiv’, ali uvijek je izbor.


Bi li mogao biti uhljeb?
Ovisi o parama, okolini, opisu prirode posla koji bi morao ‘fejkati’ te točnom prijevodu značenja riječi. Ali, recimo, za otprilike milijun i pol eura neto godišnje i ugovor na 5 godina minimalno s otpremninom od minimalno milijun eura, vjerujem da bih mogao odigrati Milana Tarota ili ovog dečkića, kak’ se zove, novi Joža Katalenić koji je sad rješavao s tatekom maske kontra korone. Naime, kao i za glasanje na izborima, procjena je da mi glas vrijedi milju i pol eura. Čim se nađe optimista za uplatiti, nazovimo to kako god pa i uhljebstvom, uhljebarenjem ili samo zdravom ekonomijom. Svi imaju cijenu, samo su razni načini komuniciranja iste. Jednom je Oliver, kad su ga pitali hoće li svirati za Novu godinu, puknuo cijenu 15 puta veću od regularne pa bi ispalo možda 150.000 eura za noć. Rekao bi, parafraziram, ako ima dovoljno pacijenata da plate, evo me dolazim. Slično sam prilagodio princip, samo sam cijenu malo podigao.

U Hrvatskoj prevladava mišljenje da ‘kulturnjaci’ i nisu neki radnici i da većinom žive od povlačenja novca iz raznih proračuna, natječaja, fondova i slično. Pa koliko zapravo ‘radi’ radnik u kulturi?
Nemam pojma, kriva adresa. Vjerojatno je vrlo individualno. Indie radnici u kulturi se narade ovisno o ladici iz koje vire ili ako kombiniraju više ladica i dan bi im trebao trajati 72 sata da stignu pola od onoga što su planirali, osobito kad i ako ne vise s državne ili EU fondovske sise. Državno zaštićeni radnici u kulturi pod protektoratom svojih političkih zaštitnika relativno često potpadaju pod tvoje prethodno pitanje i etiketu uhljebarenja. Nigdje kao u kulturi i pop kulturi toliko nekompetentnosti, politiziranja, neodgovornosti i nedostatka kriterija oko odlučivanja raznih odbora, umjetničkih vijeća, raznih komisija i sličnih seksi instanci. Može nam se. Neka je. Za koga je, predobro je.

Pažnju šire javnosti najviše si privukao uplivavši u redateljske vode. Prvi dugometražni film snimio si sa zavidnom glumačkom ekipom i maltene bez sredstava, ignorirao te HAVC, ignorirala te Pula… Nije li suludo toliko ići glavom kroz zid?
Pitanje percepcije. Nit vidim zidove, nit koristim glavu za lupanje, šakama i nogama je lakše. Prvih šest dugometražnih igranih filmova od 2016. naovamo snimio sam sa zavidnom glumačkom ekipom i maltene bez državnih sredstava, ali ulogom privatnih kapitala, sredstava, vremena, ‘know howa’, te produkcijskih znanja kako funkcionirati u okviru nezavisne i državno nepotpomognute kinematografije, sve zajedno preko 200 domaćih, regionalnih, inozemnih glumaca. HAVC je ignorirao do granice kad je mogao ignorirati – u točnim brojkama u 6 godina prijavljivanja projekata od 66 prijavljenih, 6 projekata je u raznim fazama dobilo potporu HAVC-a. Dokumentarni film ‘Sutra ću biti (Priča o Domcima)’, dječji igrani film ‘Nema malih superheroja’, dokumentarni film ‘Zašto se mrzimo’, dokumentarni film ‘Životi Jana Bolića’, dugometražni igrani film ‘4:2’. Dakle, izlaznost od otprilike 10 posto. Prezadovoljan. Bez navodnika. Pula me nikad nije ignorirala dapače, samo kad je SDP-ovska kulturnjačka garnitura vodila festival, a oba prva filma ‘Zbog Tebe’ i ‘Fuck Off I Love You’ bili su prvi u povijesti Hrvatske iste godine u nacionalnoj konkurenciji na programu. Potom i svi ostali igrani filmovi ‘Do kraja smrti’ i ‘4:2’, jednako kao što su neki od njih bili i na Sarajevu, FEST-u u Beogradu u različitim dijelovima programa, Motovunu, Mostaru, Vukovaru, Splitu… i tako dalje. A to je tek početak i trećina planova zacrtanih do 2030. godine. od kojih neki uključuju vrlo seksi internacionalne prilike i mogućnosti. No, povratak na početak pitanja, daj mi jednu jedinu stvar u Hrvatskoj koja mimo politiziranja i kružoka nije suluda. Retorički je.

Jednom si prilikom izjavio da ti je već dosta žicanja. Žicaš li još uvijek?
To je bilo ‘figure of speech’. Nikad nisam žicao niti bih žicao. To što i kako radim se legitimno zove indie produkcija. Kreiram projekt iza kojeg stojim i ponudim ga potencijalnim partnerima – privatnim ili državnim ili internacionalnim koji ga prepoznaju i požele u njega investirati, ili ne. Žicao bih tek kad bi od žicanja bilo ikakvog smisla i kad bi lova opravdala žicanje. Ili kad bih imao ponovno priliku sjesti u privatno vrijeme uz Charlize Theron. Ti dodaj osmijeh.

FOTO: Privatna arhiva

Svašta je kod nas osuđeno na propast. Je li i kino?
Je. Ne postoji kultura gledanja, zaštite nacionalnog filma, medijskog, distributivnog i promotivnog kvalitetnog tretmana i godinama sustavnog poratnog uništavanja i nebrige rezultiralo je zatečenim američkim multipleks blockbuster sranjem. S druge strane, kino će kao i knjiga galopiranjem 21. stoljeća u neko vrijeme postati starim zanatom, obrtom, reliktom koje će zamijeniti razne druge kućne projekcijske streaming i SF radinosti, ali uvijek će, dokle god je koliko toliko love i ekonomske računice da distributeri i kinoprikazivači imaju plus 66 posto od kokica, kola i žbrlja više nego filma – imati svojeg placa u segmentu rituala i navike ‘išli smo u kino’ kao kulturnog eventa. Noć muzeja, noć knjiga, noć kina.


Je li hrvatska kinematografija vječno zapela u temama ‘selo-otok-grad’ ili temama vezanim za Domovinski rat?
Da, ako gledaš površno i komuniciraš samo ono koje se zida i bilda od strane HAVC-a i HTV-a te producenata i ‘kužera’ kao ‘hrvatske autentike’ i tema kojih bi se trebalo držati za jaja art-a. Ali kad kreneš kopati, hrpa je tema i ideja koje iskaču van tih segmenata – od dječjeg filma, finih drama, pokušaja art-a, pa čak i komercijalnih komedija. S obzirom na zapremninu i zakon malih brojki, imamo jebenu kinematografiju.

Često mi se čini da Hrvati naprosto ne mogu napisati dobru komediju ili dobar filmski dijalog. Zašto?
Jer komuniciraš samo s dominantnim i najprisutnijim medijski dostupnim temama. Komuniciraš ‘Generala’, a ne ‘4:2’. Ima sjajnih scenarista, dramaturga, redatelja, glumaca, svih segmenata funkcioniranja filma, samo se jako rijetko poklope svi zajedno na jednom dijelu koje bi valjalo uzeti kao tipski reprezent kvalitetnog domaćeg filma i slomiti etiketu spomenutih fabriciranih smeća.

Snimio si i dokumentarac o domcima. Otkud ta ideja i koliko je trajala realizacija?
Iskra ideje krenula je od projekta Pop kultura kao izbornog predmeta u osnovnim i srednjim školama i gostujuće turneje upoznavanja zainteresiranih ravnatelja i škola s projektom od 2016. naovamo te od pričanja s nekim novim klincima i ‘otpadnicima’ od hrvatskog socijalnog mainstreama. A po pozivu jedne djelatnice s Malog Lošinja i njihova odgojnog doma krenuli smo u realizaciju. Od prve ideje scenarija do pretpremijere filma prošlo je šest godina.

Tema je ozbiljna i osjetljiva. Je li bilo neugodnosti pa i opasnih situacija prilikom snimanja?
Jako. Je, skroz, samo nam zapremnina razgovora ne daje vrijeme ni prostor za detalje. Klinci iz domova i curice iz domova o kojima upravo radim nastavak i dokumentarni film ‘Rekli su da kleknem’ crna su rupa socijalnog sustava. Žrtvovana anemična masa od nekih 1300 klinaca godišnje koji su tu jer jesu. Sistem je inertan i nije ga briga, obitelji su im slomljene i nije ih briga, djelatnici domova i odgajatelji, ima ih svakakvih – oštećenijih od samih klinaca, ima ih predivnih, ali nedovoljno u kritičnoj masi. Tako da ta letargija zarazi i same klince i dobiješ tempirane bombice. Neke se ugase, neke otkucaju. Neke će puknuti. Neke su po zatvorima. Bilo je i šora i prijetnji i pokušaja zastrašivanja i ucjena i pokušaja prevara, lomljenja dogovora, raznih vrsta društveno neprihvatljivih ponašanja koja su prisutna u svim segmentima društva, osobito kad si indie i nezaštićen od centara moći. Spinovi i bulls*it od strane ljudi koje ‘prehiti’ ideja profesionalnog, konstruktivnog i korektnog rada. Ispred i iza kamera. Ali sve dobro, sve prošlo, dođu-odu, široko polje. Ostane tko treba i vrijedi.

Premijera filma ‘Zbog tebe’ / FOTO: Privatna arhiva

Stalno slušamo da je društvo ovakvo ili onakvo i da je prije bilo bolje. Pa kakvo je društvo i je li prije bilo bolje?
Taman posla. Gadi mi se ta nostalgičarska pamfletna floskula, taj ‘novi val’ đir, ‘bovas novival’. Bilo je samo to da su bili mladi i u naponu seksualne snage i da se sjećaju tog perioda s pozicije vlastite ne samo seksualne nego i životne snage pa je cijeli svijet izgledao ne znam kako seksi. U stvari je do individualne percepcije, a ne odraza. Društvo je onakvo kakvim ga biraš. Uvjeren sam da nikad nije bilo bolje nego sad i da je svako vrijeme apsolutno najbolje za proživjeti ga, ali ti biraš živiš li ga ‘full monty’ ili karikiraš. Imaš opciju kukanja ili opciju borbe. Samo se desio egzistencijalni i socijalni apsurd po kojem vrijeme i društvo s najviše mogućnosti u svim segmentima života, rada i postojanja daje i rezultira s najmanje altruizma, humanosti i ljudskosti. Generalno, ljudi su sebični i okrutni i nije ih briga ni za što i ni za koga osim za sebe. Osim kad je. Čast iznimkama.

Živiš na relaciji nekoliko gradova. Je li to nužnost? Može li se djelovati ‘s periferije’?
Hrvatska je periferija sama po sebi pa se mora djelovati po samoj logici riječi, a živim u nebermudskom trokutu Rijeka – Zagreb – Gruntovec, čitaj kuća na rubu šume pored Đurđevca u srcu Podravine, tako da Hrvatsku doživljavam kao polis, a gradove kao kvartove. Realno, zemlja s tri i pol milje stanovnika je brojkom dio Pariza ili Bronxa, ku’iš, mali smo. I to je okej. Obožavam našu zemlju, geografski.

Jesi li ikad bio frustriran lokalnom sredinom?

Ne, dapače. Divna je, predivna. Hrvatska kao zemlja-grad je lokalitet i provincija. Deluzija je Zagreba kao pseudometropole, Splita, Osijeka ili Rijeke – pa to su sve samo veća naselja u globtroterskom smislu riječi. Za koga je, predobra je. Svi ti lokaliteti, ‘twinpeaksizmi’, ‘gradićpeytonizmi’, rijetko su očajna mentalitetna sfera krcata nesigurnih, jalnih, malodušnih, iskompleksiranih, frustriranih i slično, ako želiš sretati takve. S druge strane, puna predivnih, simpatičnih, filantropskih, zajebantskih, pozitivistički nastrojenih, opuštenih – ako ih samo potražiš. Ti biraš.

O kakvoj ‘penziji’ sanjaš?
Ne sanjam uopće, ja po habitusu ne mogu doživjeti penziju jer em ne vjerujem u nju, em ću krepat radeći, nije pitanje izbora, vjerojatno prije neki adrenalinski šut i činjenica da volim život i živjeti ga.

 

Vezani članci

Najčitanije