Makivanje ili uništavanje kipova i spomenika u javnome prostoru omiljena je povijesna praksa, posebno provjeravana i isprobana u našim geo-političkim relacijama. Kako su se mijenjale države, društveni sistemi, vlasti i vladari tako su biljezi u prostoru iz jednoga razdoblja postajali suvišni u drugome. Pod opravdanjem da propagiraju ili podsjećaju na vremena i ličnosti čije vrijednosti novo društvo, novi sistem ili nova ideologija više ne priznaje, revolucionarnim su se metodama pokušali izbrisati dijelovi prošlosti i zatomiti društvena memorija. Kao što je poznato, u promjenama devedesetih samo je u Hrvatskoj stradalo – uništeno ili sklonjeno – preko 3000 skulptura, spomenika, bisti, memorijalnih kompleksa i spomen-ploča posvećenih uglavnom radničkom pokretu, NOB-u i socijalističkom razdoblju.Ta su spomen-obilježja ‘nestajala’ preko noći, razorena dinamitom ili uklonjena ‘legalnim’ odlukama stvarnih ili fiktivnih tijela, mahom uz obrazloženje kako smetaju ‘osjećajima’ građana. Budući da mogućnost nelegalnog izmicanja više ipak nije moguć, sve su učestalije promjene na ‘legalni’, ‘demokratski’ i institucionalni način, najčešće kao rezultati radikalnih urbanističkih transformacija: novi projekti za ‘stare’ trgove i prostore u pravilu ne poštuju zatečeno stanje niti ih zanimaju ‘tlapnje’ poput ‘društvenoga sjećanja’!
Arhitekti, urbanisti, umjetnici i kipari koji su uređivali te prostore ili radili skulpturalne intervencije, a još manje njihovi nasljednici, rijetko se konzultiraju ili obavještavaju o planiranim projektima koja će njihova rješenja zauvijek izbrisati. Naravno, svako vrijeme donosi svoje viđenje javne plastike i prostorne koncepte, pa bi okamenjivanje zatečenog stanja također bilo posve pogrešno. Međutim, ne samo institucija autorskih prava nego i bolji običaji nalažu da odlučivanje o sudbini nekog djela u javnom prostoru nije ničije ekskluzivno pravo, a ponajmanje pravo trenutno vladajućih političkih garnitura.
Povod zapisu je demontaža čuvene spomen-fontane koju je Ivan Sabolić (u suradnji s kiparicom Jasnom Bogdanović) napravio za glavni gradski trg u Belišću 1976. godine. Kako projekt obnove Trga A. Starčevića nije više uključivao taj ‘jedinstveni primjer spomeničke plastike’ (dr. Sanja Horvatinčić) objekt je naprosto maknut, uz izostanak bilo kakve garancije da će biti izmješten na drugo adekvatno mjesto. Nećemo ulaziti u detaljniju analizu, ali recimo da je spomenuti trg bio instruktivni primjer stvaranja gradskog prostora kao socijalnog prostora, u čijem se središtu nalazila fontana zanimljiva oblika i simbolike. Kroz šest međusobno povezanih kružnih betonskih bazena (kao simbola integracije šest tvornica) stalno je tekla voda, stvarajući višestruko atraktivan ugođaj. Fontana je posljednjih godina bila izvan funkcije, pa je pri rekonstrukciji trga odlučeno da se makne: vjerujem ne toliko iz funkcionalno-estetskih razloga koliko iz razloga (malo zakašnjelog) prekida s vrijednostima koje je simbolizirala.
Kao vrlo produktivan kipar, s više desetaka javnih spomenika, bisti i spomen-obilježja Sabolić je možda, uz Nikolu Kečanina, najviše od naših kipara ‘osjetio’ kipocid iz devedesetih. Naravno, ne doslovno, jer je peteranski umjetnik umro nekoliko godina ranije, nego kao autor: radeći popis njegovih javnih skulptura uvjerio sam se da je najmanje polovice njegovih radova u javnome prostoru nestalo, uništeno, izmješteno, ukradeno ili stavljeno u depoe. Koprivničanci to najbolje znaju, jer je njegova ‘Izvidnica’ s glavnog gradskog trga 1992. godine ‘ulogorena’ na Danici, a sličnu ili goru sudbinu doživjeli su i Sabolićevi spomenici i biste posvećene različitim događajima iz revolucionarne prošlosti, lokalnim partizanskim ličnostima ili političarima iz socijalističkog razdoblja Hrvatske i Jugoslavije (Topusko, Križevci, Sremske Laze, Ferdinandovac, Zagreb – nekoliko spomenika, od kojih su na sreću Sestre Baković vraćene, Stajnica, Brinje, Ugljan? i još neki) Premda u većini nije riječ o izuzetnim ostvarenjima, memorijalne, socijalne, kulturne i druge vrijednosti koje su u sebi sadržavale, a posebno činjenica da su bili – bez obzira na ideološku motivaciju njihova nastanka – nositelji društvenoga sjećanja dovodi do poraznoga zaključka: njihov ‘nestanak’, naime, svjedoči i našu zajedničku, civilizacijsku sramotu.
