Za uspješan život najvažnije komponente su ogromna volja, trud, želja i vjera u sebe. Jedan je život s bezbroj pravaca, putokaza i putova. Odluka u kojem smjeru krenuti nije laka ni jednostavna. Pratiti svoje srce najbolji je izbor. Mislim da sam oduvijek tako i birala. Osjećaj za pomaganje drugima davno sam prepoznala i slijedila ga. Mogla sam birati nešto drugo čime bih se bavila ali nisam, kao što nisam nikad ni požalila. Ali, sve ima svoju cijenu.
Ponekad, poslovi usmjereni ranjivim društvenim skupinama su teži od poslova za neke druge skupine u tom segmentu jer kod istih izostane volja za borbom, trud i vjera u sebe. Teže ih je potaknuti, motivirati i izvući iz situacije u kojoj se nalaze. Možda u početku i postoji sve nabrojano, ali okolina i njen pritisak koji vrše nad pojedincem, ranjivim i nedovoljno snažnim, uspije ga slomiti. Mikrosredina zvana obitelj često je ogledni primjer ove devijantne pojave. Pojave kada si oni koji skrbe o nekom uzmu za pravo da u njegovo ili njezino ime donose odluku o izboru zanimanja, mjestu i načinu življenja i sl.
Nedavna životna priča, odnosno situacija kojoj sam svjedočila, a na kraju se našla i skoro pa kao glavni akter od kojeg se očekivalo da raspletem problem, stara je gotovo tridesetak godina. Malo je reći da me ganula do suza. Priča mi tako žena s invaliditetom srednjih godina koja je živjela naizgled u idiličnoj situaciji i nije trebala ni o čemu brinuti. „Kućicu u cvijeću“ stvorili su joj roditelji. Ni o čemu nije trebala brinuti. Ostavljala je dojam obrazovane žene. Samo „na prvu“. Završila je samo osnovnu školu, ali puno je čitala i puno znala. No, takvo znanje nije se vrednovalo.
Priča ide dalje. Majka je odlučila da joj nije potrebno obrazovanje. Ionako neće moći raditi, a tko bi i htio zaposliti osobu s invaliditetom. Otac je bio odlučan da se ona obrazuje, ali nije imao snage se boriti protiv majke. Jedino protiv čega se ni jedno od njih nije moglo boriti ni izboriti bilo je vrijeme koje je nezaustavljivo prolazilo. Roditelji su ostarili. „Kućica u cvijeću“ pretvarala se polako u „kućicu obraslu korovom“ u kojoj nije mogla živjeti sama bez primanja i u potrebi za tuđom pomoći. U trenutku kada su došli po nju da je odvedu u ustanovu gdje će živjeti, očajno se zaključala u kupaonicu. Izaći će uz uvjet ako dođem ja jer jedino meni vjeruje. Zaključana u kupaonici slušala sam apel očajne žene koja je molila da ova priča ugleda svjetlo dana i upozori na opasnost zvana bezuvjetna roditeljska ljubav.
Voljeti ne znači držati svoju djecu zarobljenu pod staklenim zvonom. Kao što voda pronađe svoj put između stijena tako i svako biće pronađe svoj put u život koliko god bilo prepreka na njemu.
