Zdravlje je uvijek prioritet broj jedan svakom živom stvoru. Gotovo da nikad nije bilo više upitnika iznad glave, nego sada, svima nama što će i kako će biti s našim zdravljem. Nevidljiva prijetnja pojavljuje se svud. Odjednom su svi problemi manje važni, ali svejedno su u nama. Ljude boli zub, boli noga, ruka, glava isto kao i prije. Stoga me zanimalo što ako mi jedno od toga stvori nerješiv problem i trebat ću pomoć?
Krenula sam istraživati “što bi bilo kad bi bilo”. Odgovore na moja pitanja znali su oni koji otklanjaju bol. Okrenula sam nekoliko brojeva stomatoloških ambulanti sa zamolbom da mi otklone zubobolju. Svi redom pitali su me kolika je bol i ako nije jaka da sačekam da prođe virus. Virus? Ja nemam ništa s virusom, mene boli zub! I tako je virus kriv što mene i dalje boli zub. Moje istraživanje se nastavilo. Jednako tako bilo je s upitom o boli koju osjećam u nozi. Isti odgovor na moje pitanje. Noga i virus baš ništa nemaju zajedničko. Boli me glava. Nebitno. Pomoći zbog virusa niotkuda i ni od koga.
Nije bilo druge nego dijagnozu postaviti po nahođenju i zatražiti pomoć u ljekarni. To je možda jedino mjesto koje u ovoj zbrci ima moguće rješenje za moje probleme. U mnoštvu šarenih kutijica lijekova za sve bolesti naći će jedan koji će moje tegobe odnijeti kao od šale. Nada nije dugo trajala i ugasila se samo jednom riječi: recept. Bez recepta nema lijeka. Ljekarnici ga ne daju bez recepta. Liječnici ga ne daju jer zbog situacije su svi doma. Zvjezdice su mi se vrtjele oko glave i usred bijela dana. Pomoći nije bilo ni od kuda.
Prisjetila sam se načina koji je koristila moja baka. Rijetko kada je odlazila liječniku i po lijekove. Govorila je nama djeci da ona ima lijek za sve probleme. Imala je ona „vraštvo“ tj. lijek koji je sama napravila. Uglavnom joj je pomoglo. Nisam imala što izgubiti već isprobati taj bakin lijek. Koliko je bakin lijek pomogao, nije ni važno. Važno je da mi je od njega bilo sve ravno odavde do mora. Nekad bake znaju što je najbolje za nas.
