Prisjećam se trenutaka kroz život kad sam emocije proživljavala intenzivnije od ovih koje proživljavam ovih dana. Isključim li one koje sam osjećala u trenutku rođenja mojeg prvog djeteta kada je radost, ushićenje, nada i bezuvjetna ljubav doslovno eskalirala. Usporedm li emocije koje osjećam sada jednako su tako intenzivne samo u drugom smjeru s negativnim predznakom. Iako sam se potkovala pozitivom, samouvjerenošću da me ništa ne može pokolebati i obeshrabriti emocije snažno vladaju mnome jer su izazvana događajima na koje ne mogu utjecati.
Osjećaj bepomoćnosti i ljutnje pomiješan brigom za one koje volim stvaraju nemir u meni. Hoću li moći prevladati izazov postavljen preda mnom? Hoću li moći zaštiti one koji mi najviše znače? Vjerujem da hoću. Više nego ikad isplivao je inat. Onaj inat koji me nebrojeno puta održao na životu i tjerao me da ustrajem ili je to možda oživio „sebični gen“ prikriven negdje u nekoj stanici mog bića te mi u podsvjesti sada šapuće da se ne predam.
Ne namjeravam se predati, nikada i ni zbog čega ali mi zvoni u uhu situacija da je čovječanstvo došlo do toga da za preživjeti nije dovoljno “srce junačko” već je moguće da se list sudbine okrene suprotno od moga htjenja, srčanosti i silnom željom za životom. U prirodi ostaju samo najjači, odabrani da svoje snažne gene prenose dalje. Dostignuća u ljudskom rodu ipak su prožeta humanošću i brigom za druge, ali traka života je poput trake na kojoj tek izlegle piliće prebiru u dvije kutije. Kao i uvijek priroda posloži najbolje i poslije kiše dođe sunce.
