Toplo prijepodne prošlog vikenda bila je idealna prilika da se provede neka akcija za lokalnu zajednicu. Posebno kada su akciju uključena djeca. Javno mjesto u gradu je dobra ideja da se osjeti kako „diše“ grad i građani.
Dok je dio lijepe naše hodao za život moja lokalna zajednica i skupina entuzijasta pokušali smo poučiti i naučiti najmlađe nekim životnim vrijednostima kao što je rad i vrijednosti koje nastaju radom te se takvim ostvaruje neki cilj, s naglaskom na rodnu ravnopravnost, tj. ravnopravnost muškaraca i žena. Mjerljivi pokazatelj da ravnopravnost postoji trebala je biti vidljiva u jednako plaćenom poslu koji obavljaju žene i muškarci. Da bismo to saznali morali smo testirati naše sugrađane. Najbolje mjesto za to bilo je najprometnije mjesto u gradu – gradska tržnica. Užurbanost kojom su se izmjenjivali posjetitelji naše akcije zahtijevala je domišljatost i vještinu uvjeravanja različitih skupina ljudi, a sve s ciljem da baš njihov rad vrijedi više od druge skupine i da bude nagrađen u skladu s kvalitetom tog rada. A „kupci“ kao kupci bilo kojeg predmeta bili su zahtjevni, možda malo i razmaženi u obilju onog što im je dostupno na nekom drugom mjestu.
Procijenila sam da će u jednom trenu moja podrška i iskustvo u radu s ljudima dobro doći. Dugotrajnost življenja u jednom mjestu ima i prednosti jer daje mogućnost poznavanja puno ljudi. Tako je i meni tog trenutka bilo dragocjeno što znam neke važne ljude u zajednici. Stoga sam srčano prionula da pridobijem one koje poznajem da navrate i podrže akciju u kojoj su djeca učila za život. Ovakve iskustvene prilike u kojima djeca zaista uče temeljem stvarne situacije su prava škola za život. Posebno je bilo važno da akciju podrže oni koji donose odluke o odraslima i djeci. U ovom slučaju mogli su podržati ne samo riječima već i djelima (mjerljivo) u obliku određenog iznosa novca kojim su djeca trebala doživjeti vrijednost svoga rada. Nadala sam se da će se to i dogoditi i da će netko od brojne skupine donositelja odluka u našoj lokalnoj zajednici prošetati javnim prostorom i navratiti.
Tako je i bilo: jedan ali vrijedan šeće i druži se sa biračima. Bila sam potpuno uvjerena da će samoinicijativno vrednovati rad ove dragocjene skupine najmlađih, a budućih birača. No, nije bilo baš tako lako uvjeriti ga da nije isto vrednovati i podržati rad riječima ili mjernom jedinicom zvanom novac. Nisam se dala smesti te sam srčano nastavila uvjeravati ga da to i učini. Odjednom ničim izazvan dao mi je do znanja da sam zločesta što ga izazivam da to učini i da on ozbiljno misli podržati djecu. Kako sam ja to zločesta? Bez obzira na moju “zločestoću” ipak sam ga uspjela uvjeriti da mu je dužnost da podrži djecu određenim iznosom donacije. Zar je osoba zločesta kada one koje smo birali podsjetimo da su tu zbog nas, a ne mi zbog njih?
