Ponos je emocija koja mi je protekli tjedan davala krila. Ponos koji me ispunjavao nije istog značaja i intenziteta kao kada sam u svom dvorištu, odnosno u mjestu življenja ili kada odem negdje daleko gdje čak i ne govorim svojim materinjim jezikom.
U mnoštvu ljudi iz različitih strana svijeta biti Hrvatica je drugačije. U skupini u kojoj sam bila sudionica, u kojoj sam aktivno raspravljala, nisam ni slutila što će to za mene značiti. Govornici sa različitih strana svijeta u raspravi su isticali velike razlike u društvenom, kulturološkom i drugačijem uređenju od onog iz kojeg sam ja došla. Govornici, muškarci i žene, isticali su problematiku s kojima se susreću u svojim zajednicama kao i prednostima koje imaju. Više su mi bili zanimljivi primjeri iz zajednica visokog stupnja tolerancije prema različitosti u zajednicama od onih drugih u kojima se čak krše ljudska prava, posebno žena.
Uspoređivala sam baš sve sa svojom lokalnom zajednicom i zaključila da je npr. odlično što u mojoj zajednici ne postoje kafići u koje ne smiju ući žene. Usporedila sam svoju zajednicu i sa onom koja je izuzetno razvijena u kojoj npr. oni koji trebaju podršku dobivaju je prilikom dolaska na posao, imaju asistenciju na radnom mjestu, prilagođeno i subvencionirano stanovanje, automobil kao ortopedsko pomagalo čije troškove održavanja financira država. Takvu zajednicu priželjkujem.
Kao jedina žena s invaliditetom koja je dobila priliku sudjelovati na ovom skupu međunarodnog karaktera imala sam adute u rukavu da predstavim svoju zajednicu kao visoko senzibiliziranu i zajednicu u kojoj svatko, ako želi, može slobodno djelovati. Argumenti kojima sam predstavila svoju zajednicu sudionicima je izazvalo veliko zanimanje i puno pitanja. Lokalna i relativno mala zajednica Koprivnica odjednom je bila predmet zanimanja. Primjer dobre prakse u kojoj se pojedincu poput mene pruža mogućnost da djeluje, mijenja i oblikuje događanja će postati model koji će biti preslikan u nekoj od lokalnih zajednica u zemljama iz kojih su bili sudionici.
