Upoznala sam ju sasvim slučajno, početkom prošle godine. Život nas je spojio na najčudniji mogući način. Na način koji si nikad do tad ne bi mogla zamisliti. Za koji bi, do tog trenutka kada se dogodio, dala obje ruke u vatru da se meni to nikad neće dogoditi. Jer dovoljno sam ja pametna, svjesna sebe, i bla bla bla bla blaaaa, da bi dala tamo nekom da se igra sa mnom kako želi. Nikad ne reci nikad. Nekad se jednostavno stvari dogode prije nego si svjesna toga. Bitno je kako ćeš reagirati isti trenutak dok ih postaneš svjesna. Promatrala je ona mene sa strane, promatrala sam i ja nju. Stvoriš to neko mišljenje o određenim osobama koje držiš za sebe, stvoriš ga iako nikad nisi prozborio ni riječi s tom osobom. Ali, vidiš i osjećaš da bi htio znati njezinu priču. Onu pravu priču.
A onda nas je spojio život na najčudniji, meni osobno i najneprirodniji način. Samo me tog dana počela drugačije promatrati. Kao da obavlja ispitivanje na temu koju samo ona zna. Samo me istog tog dana pitala „Dragana, je’l se ti nešto ljutiš na mene?
Moj pogled se miče od poruke i začuđeno traži razloge zašto bi mene ta nepoznate ženska osoba u istom danu čudno gledala i postavila mi još čudnije pitanje. Vratila sam natrag pogled na poruku i prsti su počeli pisati. Počeli su pisati kao da se znamo oduvijek, kao da nema potrebe da krijem išta od nje, kao da je sasvim normalno da nas dvije, strankinje, pričamo o toj temi. I to na jedan prijateljski način, kad sve upućuje na to da bi se trebale mrziti. Jer tako nas filmovi uče. Ako se muškarac igra s dvije žene, ti ženo momentalno zamrzi drugu ženu i ostani s muškarcem.
Ali ne, mi se nismo mrzile. Nas dvije smo se našle na kavi i ispričale svoje strane priče. Da se razumijemo nije tu bilo ništa strašno, ali meni kao jednoj, kako sam svojevremeno shvatila, tradicionalnoj osobi što se tiče ljubavi, davanje lažnih „ljubavnih“nada makar i kroz poruke, dvjema osobama istodobno, je nezamislivo. I točka. Radite kaj hoćete raditi. Pišite kaj hoćete pisati i kome god hoćete pisati, igrajte se s kim god hoćete, ali bitno da meni kasnije ne dođete plakati, meni svejedno kako živite svoje živote. Ali, ja se ne igram tuđim osjećajima i točka. Ja sam jedna od onih tradicionalnijih, sa mnom znaš na čemu si, ako sa mnom u nešto ideš. Možda ne odmah i sad, ali znat ćeš na vrijeme. A dok ne dođe to vrijeme, nećeš mi biti rezerva.
No, vratimo se na temu. Iako je sve upućivalo na to da ja ovo žensko biće trebam mrziti, sjela sam s njom na kavu. Rekle smo si sve. Kava se pretvorila u pivu. Rekle smo si i više nego što smo obje imale u glavi zacrtano. Smijale smo se, prošle razne teme, zezale se i otišle svojim kućama.
Upoznala sam ju sasvim slučajno, početkom prošle godine. Život nas je spojio na najčudniji mogući način. Na način koji si nikad do tad ne bi mogla zamisliti.
Dogode vam se ti neki ljudi, pojave vam se u životu i jednostavno od prvog trenutka osjećate kako želite znati sve više o njima, želite saznati tko su i zašto su danas baš to što jesu, želite znati što ih je obilježilo, želite znati njihove najmračnije trenutke, želite pričati o njihovim najsretnijim životnim događajima, ali tek dok sve mračnjake prođete, ne znate ni sami zašto, znate da je prerano, znate da vam ne treba još netko u životu jer se i ovako na nalete jedva snalazite u zadovoljavanju svojih i tuđih potreba, ali tu su, dogodili su se i u njihovom društvu vam se neda pričati o nebitnim stvarima, idemo mi radije o životu. Idemo mi radije saznati što im se mota po glavi u tri ujutro kada su budni. Idemo mi radije saznati zašto misle da su manje vrijedni iako na van sve pokazuje da krivo misle o sebi. Idemo mi u dubine. Jer površni razgovori nisu za nas. Nisu za naše duše.
Iako je sve trebalo stati na kavi u kojoj smo se obje s određenom dozom netrpeljivosti trebale odnositi jedna prema drugoj, stvari su krenule u drugom smjeru. I neka su.
Volim tu osobinu koju posjedujem u sebi, a kad bi ju trebala definirati kakva je točno, rekla bih najjednostavnije rečeno, točno onakva da me tjera da osobu upoznam u dušu prije nego li ju odlučim istjerati van iz života, makar sve govori da mi ne treba u životu jer sam start njena ulaska u moj život je sve samo ne potreban.
Zvuči komplicirano? Znam. Nije ni meni lako imati samu sebe u životu ponekad.
Osjetila je i ona da u meni postoji pregršt priča koje imaju potrebu odjednom samo izaći van, sve od početka do kraja, u jednom dahu, izašlo je mnogo toga što mi se dogodilo, što me od malih nogu život nije pitao želim li ili ne, a danas, danas me sve to učinilo točno ovakvom osobom kakva jesam.
Saznala sam sve njezine borbe koje je vodila, s mamom i tatom, s bratom, s prijateljima, s ljubavima, sa samom sobom, sve. A kada smo prošle kroz najtamnije kutke naše utrobe koji su se punili i punili crnilom od naših najmlađih dana, postale smo više od poznanica. Postale smo u jednu ruku i prijateljice. Stvarno mislim da smo postale prijateljice. Provjerit ću kaj ona misli o tome. (opaska : Evo pričale smo, kaže da i ona misli da smo prijateljice, pa očito je da jesmo. Vidite kako se život događa i kako je lijep dok i niste svjesni toga. A događa se samo zato jer ste si sami to dozvolili.)
Zakaj vam sve ovo pišem?
Ne znam ni sama. Danas sam vidjela jedan tekst koji je napisala. Tekst koji govori o bolesti. Tekst koji govori o njezinoj bolesti. I ostala sam počašćena što ja to znam. Što sam ja to znala prije nego je ona to javno napisala, kako bi pomogla mladim curama koje se bore s istim, teškim problemom. Ostala sam počašćena što znam tu mladu curu koja je između ostalog pobijedila tu bolest. Bulimiju. Koja će između ostalog pobijediti život. Uvijek i svagdje. Hoće, osjećam to.
Rekla mi je jednom prilikom – Dragana ja se tebi divim, ti si SVE, kad odrastem želim biti kao ti. Želim biti sve to. Rekla mi je to, da da, a nije ni znala, tog trenutka dok je to izgovarala, kako je to divljenje obostrano. Nije znala da ja nju isto tako gledam dok mi glavom prolazi – Žena si ti, nisi više cura, ratnica si kao i ja.
Što vam želim poručiti?
Želim vam reći da i kada vam se čini da trebate od nekoga odustati, kada vam se čini da trebate nekoga prekrižiti, kada vam se čini da trebate nekoga prestati voljeti, probajte smoći snage zagrepsti još malo dublje, skupite hrabrosti pokušati shvatiti osobu koja vas je povrijedila, pokušajte barem nekako probati shvatiti zašto vas je povrijedila, ne zato da joj oprostite, ne zato da ju zadržite u svom životu, već da pomireni sami sa sobom nastavite svoj životni put jer znate da ste sve pokušali. U ovom slučaju govorim o osobi s kojom ste u pravoj vezi ili braku. Ne govorim o osobi koja se igra s vama i drži vas u rezervi.
Želim vam reći da otpustite kočnice, da ne slušate uvijek mozak, da se prepustite nepoznatim ljudima koji vam stvaraju ugodu u organizmu kad sve upućuje na to da vam ne trebaju u životu ni sekunde. Znat ćete prepoznati takve ljude. Nekako ih uvijek prepoznamo, to su oni kojih se najviše bojimo, a koji nas istovremeno najviše opuštaju.
Želim vam reći da se ne bojite svojih crnila i tamnih strana, želim vam reći da ih slavite jer su vas učinile čovjekom kakav danas jeste. Želim vam reći da sve svoje najmračnije kutke okrenete u vašu korist.
Ponekad nismo ni svjesni koliko smo danas jaki samo zato što smo u životu puno plakali i puno tereta na svojim leđima nosili.
Idem ja sad. Čujemo se i drugi tjedan.
