Mislila sam danas pisati o proljeću, proljetnim zaljubljenostima, u život, osobu, prirodu, o mucicama u pupku koje su ti kod nekog čak i slatke. Mislila sam danas pisati o šarenilu koje nam je stiglo s ovim proljećem, o luckastim ljudima, simpatijama, slatkim osmijesima, prpošnosti, kuglicama sladoleda koje nas zovu da si ih uzmemo, o šarenim haljinicama i cipelicama, o svemu slatkom kaj nas okružuje, mislila sam svašta, a onda me opalila realnost po ne znam koji put.
Realnost.
I evo me, sjedim na balkonu, laptop u krilu i prazan mozak. I zaključujem da sve kaj je prisilno, sve kaj se mora, sve kaj se od nas zahtijeva, jednostavno je velik teret. Barem onima koji sve što rade, žele raditi onako kako se spada, žele raditi jer guštaju u tome, žele raditi jer ih to ispunjava. Vremena za pisanje ove kolumne baš i nemam, a nekako bih radije samo ležala i gledala u plafon i razmišljala o slatkim malim stvarima, osobama, pojavama, koje u meni izazivaju sreću. I kako da onda čovjek napravi ono nešto što se od njega zahtijeva, a radije bi nešto drugo. Jednostavno. Prisiliš se. Jer život nekad ne pita hoće li ti se nekaj ili ne. Život nekad, a ponekad i češće, jednostavno zahtijeva da nešto napravimo.
Često se znam pitati kako neki ljudi mogu olako samo neke obaveze pustiti, dok drugi u situacijama kada sve govori ‘Ajde de pusti čovječe, ima tko će to napraviti, ne moraš ti baš sve’, zapnu još više, još jače, potegnu za tri osobe odjednom i obave posao kako se spada, pritom ne razmišljajući o tome koliko su umorni, iscrpljeni, nervozni. Ne, oni idu i dalje i trude se, ne iznevjeriti sebe, ne iznevjeriti druge.
Srela sam neki dan poznanicu iz poslovnog svijeta, dogovaramo se već duže vrijeme da ćemo sjesti i dogovoriti neke aktivnosti, a nikako da to i napravimo jer iz dana u dan nove situacije, novi problemi, nove gluposti, kojih se eto primamo i rješavamo ih bez da razmišljamo o tome jesu li uopće naša briga. Ali vidimo da drugi ne brinu, vidimo da su se drugi tako savršeno smjestili unutar svojih okvira i dalje prstom ne mrdaju, ništa više od onog što se od nas zahtijeva, njihova je parola života.
Kome je lakše, ovima koji su sigurni unutar svojih okvira ili ovima koji su po ne znam koji put pokazali da će sve biti u redu jer mogu oni još i to na svoja pleća staviti i riješiti?
Ne znam. Nema univerzalnog odgovora. Svatko po vlastitom nahođenju neka misli i neka radi.
Ono što znam ili što osjećam jest da sam uvijek išla izvan ovih sigurnih okvira i ‘divila’ se onima koji bi za vlastitu komociju učinili apsolutno sve što valja i ne valja. Samo da je njima dobro.
Sjećam se dok me jednom prilikom šefica doslovno potjerala na godišnji. Ja se opirem, govorim da ne mogu ostavit ekipu na cjedilu, svi smo u banani, ako sam do sad izdržala, onda ću izdržat još dva dana do vikenda, ona govori ‘da mi se nisi pojavila sutra na poslu’ ja uzvraćam ‘ali, ne mogu tako, doći ću, kako će…’, ona me prekida ‘da se nisi sutra pojavila na poslu’, ali ‘ne možeš me stjerati na godišnji’, ona kaže ‘ mogu’. U silnoj njezinoj dobroti i želji da se odmorim, napunim baterije, ozdravim, ja sam se skoro uspjela posvađati s njom. Jer kako će posao funkcionirati, ako još i ja odem, a pola nas nema.
Znam, nije ni to dobro, znam neće svijet stati ako uzmem dva slobodna dana, znam sve će se riješiti i posložiti, ali, ali, ali.
Ali nekad je teško, iako znaš da ideš preko vlastitih granica, ostaviti kolege na cjedilu.
Ali, nekima nije teško. Neki si daju za luksuz zbog banalnih stvari jednostavno reći ‘ne mogu, nema me’. Neki pak zahtijevaju da se od njih traži ono i samo ono kaj je u opisu njihova posla. Neki ne dozvoljavaju niti da im se pokuša reći da bi mogli napraviti nešto izvan okvira onoga što rade, takvima nikad ni ne prilaziš niti tražiš uslugu.
Kojima je lakše u životu? Ne znam. Nema univerzalnog odgovora. Svatko po vlastitom nahođenju.
Promatram ljude oko sebe, u svim situacijama, mnogi se žale, mnogi su ljuti, mnogi su nervozni, manje je onih koji se smiješe i pozitivni su, usprkos umoru koji na sve pore isijava van iz njih.
‘Ne mogu preuzeti na sebe tu obavezu, imam previše svega, gotovo svaki dan radim prekovremene barem do 18 sati, kud ću još i to’ – kaže ona, kasneći na dogovor, govori meni koja je došla 20 minuta ranije na isti taj dogovor, želeći tih 20 minuta provesti sama sa sobom, pijući kavu i piljeći u zid ili novine. I tako iz tjedna u tjedan ili mjeseca u mjesec, slušam i samo slušam, tješim, podržavam, ‘da koma je taj tvoj šef, katastrofa kaj radi’, a onda, onda mi sine. Čekaj malo. Imaš posao i to je to. Svaka čast, nije lagan posao, svaka čast, moraš svašta raditi, što ne želiš ili ne bi trebala u krajnjem slučaju, ali znaš li ti kako je moj dan izgledao, znaš li kako moji dani izgledaju. Znaš li da sam došla ovdje 20 minuta ranije zato jer mi se nije isplatilo ići doma pa se natrag vraćati, jer bi zakasnila, a nisam željela zakasniti jer cijenim tvoje vrijeme, znaš li da sam se probudila onda kad si ti još debelo spavala i da sam nakon posla i dalje išla raditi za udruge, znaš li da sam u međuvremenu bila i na vožnji i učila za ispit, znaš li da i poslije ovoga i probe idem još i postavljati izložbu? Znaš li da sam si uspjela i gablec skuhati? Znaš li da sam unatoč svemu i dalje sretna osoba? Znaš li da nisam nasmiješena i puna fora zato jer sam bezbrižna i ne radim ništa?
Znaš li da je na tebi i na svakom čovjeku, da se nauči nositi sa svime što mu jedan dan u životu pruža? Znaš li da bi ti bilo bolje kada bi se malo izborila za sebe, znaš li da bi ti bilo lakše kada ne bi ustajala iz dana u dan živčana, ljuta na cijeli svijet zato jer prvenstveno ti nisi sretna?
Misliš li da sam ja svaki dan sretna?
Misliš li da ja nikad nisam umorna, rastrgana, prepune glave, misliš li da mi nije nekad pun kufer svega, da ne bi psovala i vikala i istresala se na sve oko sebe?
Ako misliš da nije tako, grdo se varaš, kažem joj ja. Ali, različite smo, jer u čitavom vlastitom ‘neredu’ ja sam ta koja si ga je sama napravila. I napravila sam si predivan sklad u neskladu, sama sam si ga izabrala, sama ga živim, nisi mi ti kriva za to, niti itko drugi.
E tu je ta velika razlika.
Ako će vam se ikad dogoditi da zbog vlastite pozitive, zbog zdravog načina nošenja s stresom, zbog osmijeha na licu ili malo glasnijeg pričanja popraćenog smijehom, netko dođe do vas i kaže vam ‘lako se tebi zajebavat, ti ovako i onako ništa ne radiš’, nemojte niti slučajno ugasiti to malo dijete u sebi koje vas održava na životu onda kada bi neki drugi imali peti slom živaca u jednom danu. Nemojte skidati taj osmijeh s lica radi drugih, da vas ne bi osuđivali ili prozivali ‘propuhom u glavi’. Nemojte gurati to malo dijete u sebi u neke kutke svoga tijela zbog drugih. Jer s vremenom bi moglo to dijete nestati, a onda, onda će te se početi buditi svakog dana loše volje, počet će te se svađati ujutro i s četkicom za zube, ljutit se na rasparene čarape, pucati po šavovima onda kada vas netko na kratko izbaci iz sigurne kolotečine. Onda će vam svi drugi biti krivi što vam nije lijepo u životu. I država i politika, i šef i šefica, i nekolegijalne kolege i kolegice pa i prazna rola papira dok sjedite na wc školjci.
