Protekli tjedan bio mi je obilježen čudnovatim događajima. Možda je tome pridonijela promjena vremena, tj. južina jer ljudi kao da su se pretvorili u kaktuse pune bodlji. Bockali su sve i svakoga. Ti nemili i „bockavi“ događaji možda jesu imali poveznicu s promjenom vremena, ali su posljedice toga bile izuzetno neugodne.
Svi svoju razdražljivost i svadljivost opravdavaju južinom, promjenom vremena ili kažu da su ustali na lijevu nogu. Početak tjedna tako je i izgledao kao da su svi, gdje god sam se zatekla, ustali na lijevu nogu. U trgovini u kojoj svakodnevno kupujem kruh red za plaćanje bio je dugačak, pa sam zamolila da mi dozvole da platim jer nisam bila u mogućnosti dugo stajati. Red ispred mene odjednom se pretvorio u spomenute „kaktuse“. Verbalno i neverbalno dali su mi do znanja da nemaju namjeru me pustiti preko reda.
Sljedeći dan morala sam u poštu. Volim ju jer je obojana mojom omiljenom žutom bojom, bojom sunca. Ured, iako je velik, bio je prepun zamišljenih i bezvoljnih lica. Pokušala sam postaviti isto pitanje i zamolbu kako bih obavila posao jer nisam bila u mogućnosti predugo stajati. Iako su obilježja informirala ljude da oni s poteškoćama imaju prednost na šalteru, ponovila se priča kao i u trgovini s kruhom. „Kaktusi“ su bockali nemilosrdno.
Uvjerena da je konačno završio „kaktus dan“ sjela sam u svoj automobil s namjerom da se vratim u sigurnost svoga doma. Još nisam krenula, a već sam začula negodovanje, čak i psovke. Pitala sam se što nije u redu i tko se i zašto tako žestoko ljuti. Odmah sam shvatila da je problem u nedostatku parkirališta za sve one koji žele parkirati tik pred ulaz. Vjerojatno bi se dovezli i u trgovine i urede kada bi to bilo moguće. Automobili, tj. nervozni vozači stvorili su metež časteći jedni druge takvim imenima da sam se zapitala kakvo li je mentalno zdravlje naše nacije kada su ljudi u stanju izgovoriti toliku količinu ružnih riječi. Strpljivo sam čekala da se „oluja“ stiša pa da konačno krenem kući.
Ne znam zašto ali bujica ružnih riječi sustigla je i mene. Navodno, mi koji parkiramo na označenim žutim mjestima smo nakaze koje su teret ovom društvu. Zauzimamo prostor onima koji su stvarali i ginuli za Lijepu našu. Doprinos koji su dali za sve nas pa i nas koji parkiramo na žuta parkirališta neprocjenjiv je ali se pitam daje li im to pravo da se sada pretvore u „kaktus cara“ kao u jednom crtanom film.
