Ustavni je sud još 2010. zaključio da su hrvatske izborne jedinice zapravo neustavno skrojene, jer negiraju temeljno pravo svakog građanina: jednaku mogućnost izbora svojih zastupnika. Kako je u hrvatskoj politici 12 godina vrlo kratko razdoblje, s obzirom da se u toj i mnogim drugim domenama gotovo ništa ne može mijenjati, danas je situacija puno nepovoljnija, samim tim i neustavnija.
Brojke vezane uz biračko tijelo, a one su ključ izbornog procesa u demokratskim sustavima, u još su drastičnijem raskoraku s proklamiranim ustavnim načelima o jednakoj političkoj zastupljenosti. Popis stanovništva je potvrdio ono što smo svi znali, a riječ je o pojačanom odljevu stanovništva iz pojedinih regija. Slavonija je izgubila gotovo petinu stanovništva, tako da se raskorak između ionako neprihvatljivog brojčanog odnosa dodatno pogoršao. Pojednostavljeno rečeno, danas glas jednog Slavonca iz četvrte i pete izborne jedinice vrijedi puno više nego glas nekog Istrijana, Primorca ili Dalmatinca, ali i Zagrepčana i nas na sjeverozapadu.
Vladajući, međutim, po svojoj legendarnom modelu netalasanja, pogotovo zbog unutarstranačkih problema, nastoje ne reagirati tako dugo dok im situacija ide u korist. A slavonska im situacija osigurava puno neprincipijelnih mandata. Zato evidentni problem naprosto ignoriraju. Bahati je premijer na izravno novinarsko pitanje ustvrdio da izborne jedinice uopće nisu ni tema ni problem.
Dokaz da je situacija dovedena do apsurda bio je nedavni javni istup predsjednika Ustavnog suda Miroslava Šeparovića. Iako je poznat po tome da ne voli uznemiravati stranku na vlasti, Šeparović je upozorio da bi po sadašnjem stanju idući parlamentarni izbori mogli biti i formalno proglašeni neustavnima, što znači da bi se morali i poništiti. Apelirao je da se to hitno riješi, jer je pravilo da se u godini uoči izlaska na birališta ne intervenira u zakonska rješenja. To znači da bi najkasnije 2023. trebalo iznjedriti nove izborne jedinice ili preraspodijeliti mandate u postojećima.
Pravi zaplet, dakle, tek slijedi. Valjda je svakome jasno da ne postoji izborni model ni ustroj izbornih jedinica kojim bi svi bili zadovoljni. Vladajući prilikom donošenja zakonskih odluka uvijek to podešavaju prema svojoj mjeri. Tako je bilo i prije više od dva desetljeća, kad je donošeno postojeće rješenje, jer ono odgovara najvećoj stranci. U međuvremenu se pokazalo da i SDP-u kao dobitniku u dijelu izbornih jedinica odgovara takav model pa se i u Milanovićevu mandatu ništa nije mijenjalo. Sada je, međutim, zbog ogromnog raskoraka u popisima birača situacija dovedena do apsurda. Nešto ipak mora biti prilagođeno novim brojčanim realnostima.
Vladajući se prave da i bilo kakvim prijedlozima nemaju pojma, ali je indikativan prijedlog koji je u smislu nužne korekcije izbornih jedinica stigao iz instituta ‘Ivo Pilar’, inače sklonog HDZ-ovom viđenju društvene zbilje. Da Slavonci ne bi bili ‘zakinuti’ u svom političkom utjecaju, kako je to u maniri lokalnih šerifa obrazloži osječko-baranjski župan Ivan Anušić, u ponuđenom bi modelu upravo Podravci i Prigorci platili svojom političkom glavom. Koprivničko-križevačka bi županija mehanički iz druge bila premještena u četvrtu izbornu jedinicu i tako osigurala da HDZ u njoj zadrži primat. Ne treba mudrosti da bi se zaključilo da bi time oporbeno raspoložena podravsko-prigorska županija izgubila barem dio političkog utjecaja i utopila se u jedinici s kojom ne dijeli ni političke ni gospodarske interese.
Još je to jedan od razloga da se lokalne stranačke elite urgentno usuglase oko toga što nećemo, ako se već ne možemo složiti za što se zalažemo. Koprivničanci, Križevčani i Đurđevčani ne bi trebali oko toga imati ikakvih dilema. Ne mogu to biti ni neki specifični stranački interesi, pa ni HDZ-ovi. No, za lokalno vodstvo vladajuće stranke ni to ne mora biti mjerilo političkog ponašanja, jer je njihov stav samo i jedino ono što u obliku direktive stiže za zagrebačkog Trga žrtava fašizma. Oni ne ovise o mišljenju svog biračkog tijela. Ako im iz središnjice došapnu da će se sa Slavoncima lakše dogovoriti i oko mjesta na izbornim listama, postat će uvjerenim zagovornicima slavonizacije Podravine i Prigorja. Zato je teško biti optimist ako se takav nakaradni model brojčanog poravnavanja izbornih jedinica nađe na saborskim klupama.
Ni tu nije kraj problema. U javnosti je još nekoliko prijedloga rješenja izbornih nepravilnosti. SDP je, primjerice, nekoliko godina unazad ponudio, a sada to opet aktualizirao, da se umjesto deset uvede samo šest izbornih jedinica s različitim brojem zastupnika. Time bi se na mala vrata uveo regionalizam, koji nije u podravsko-prigorskom interesu. Od jedinice u kojoj bi bile sve sjeverozapadne županije profitirao bi upravo SDP. Vodilo bi to prema ukidanju županija, no one su u ovome trenutku manji problem od gubljenja političkog identiteta u novoj regionalnoj centralizaciji ustanova i političkog odlučivanja.
Jedno je od mogućih rješenja i pretvaranje županija u izborne jedinice, gdje bi svaka također imala različiti broj zastupnika, makar su i tu moguće osjetnije razlike u broju glasova za pojedini mandat. Ipak, za Koprivničko-križevačku županiju bio bi to relativno prihvatljivi model, ali bi ga HDZ zbog Zagreba kao objedinjene jedinice zasigurno odbacio. Tu bi vladajući izgubili više mandata nego što bi ih dobili u manjim i nerazvijenijim županijama. Nije nimalo slučajno da je hrvatska metropola u postojećem modelu razbijena u čak četiri izborne jedinice, kako bi se povećao udjel HDZ-u sklonijeg ruralnog i prigradskog stanovništva.
Sigurno je tek to da žestoke rasprave tek slijede i da svako rješenje koje neće preferirati HDZ-ove interese ima tek minimalne šanse za usvajanje. I protuustavnost im je prihvatljivija od gubljenja mandata.
Željko Krušelj
