Fotografija, snimanje, književnost, kazalište, pisanje, crtanje, performans, nezavisna kultura, riječi su koje se vežu uz Koprivničanca Bojana Koštića. Ovaj mladi umjetnik jedan je od pokretača nezavisne kulturne scene u Koprivnici, i to – djelovanjem u udrugama Mamuze, FUNK, Pod galgama, AK galeriji, ali i vlastitim umjetničkim angažmanom. Njegovo koketiranje s umjetnošću počelo je za vrijeme studentskih dana na Hrvatskim studijima i to zahvaljujući profesorici Suzani Marjanić koja je ovog elektrotehničara uvela u svijet književnosti, performansa, Krležin svijet, s kojom je radio na predstavama i u časopisu Zarez.
Osjećaj stvaranja, zajedništva i doprinosa
– Nakon završetka studija i povratka u Koprivnicu, mladi ljudi najčešće dožive mentalni stres zbog povratka. Mogao sam birati – ili pasti u depresiju jer se ništa ne događa ili se povezati s genijalnim ljudima koji su se počeli okupljati oko KKC Pixela i udruge Mamuze. Prvo smo zajedno radili na mojoj predstavi iz koje se izrodio FIUK, a onda sam usput upoznao ljude iz AK galerije – rekao je Bojan i dodao da, kad pogleda unazad, to su počeli raditi jer u to vrijeme u gradu nije bilo ničega i jednostavno se nametnula činjenica da nitko ništa neće napraviti za njih već da se sami moraju pokrenuti.
S vremenom, kaže, navukli su se na taj osjećaj stvaranja, zajedništva i doprinosa.
Nastojimo kulturu mladih istaknuti kao brend. Grad je to nekad bio. Inicijalno i duboko unutra je to punkerski grad, ne u smislu glazbe, nego punka kao stanja uma. I mi smo došli iz te punk loze i nastojat ćemo da se to nametne kao brend, jer mladi su jedini nositelji promjena
– Početak je bio težak jer smo radili bez sredstava i na volonterskoj bazi. Činilo nam se da puno radimo, a u financijskom smislu ništa nam se nije vraćalo. Ali, napraviš predstavu na parkiralištu s 20 mladih koji su svakodnevno odvajali svoje vrijeme, sami smo sklepali pozornicu i onda dođe 200 ljudi i novac ti više nije važan. Naravno, dok si mlad i živiš kod roditelja, nemaš osjećaj koliko je ustvari novac važan – kazao je Bojan.
Napomenuo je da se u Koprivnici dogodilo to da su svi radili besplatno i da su, nažalost, učili publiku da su umjetnost i kultura besplatni, a to nije dobro ni za koga – ni za publiku, ni za izvođače ni za organizatore. Ipak, ističe, u to vrijeme bilo mu je važno što je okružen ljudima sličnih interesa i vrijednosti, koji mu daju snagu.
Performans i ulazak u nove svjetove
To je pronašao i u AK galeriji gdje radi s Tanjom Špoljar i Petrom Travinić i gdje je održao svoj prvi performans.
– Na faksu počinješ percipirati i performans kao umjetnost, ako si dovoljno otvoren za takve stvari jer ako ne studiraš povijest umjetnosti, teško da ćeš igdje moći slušati konkretne stvari o umjetnosti performansa. Uz to, mnogi klasični i moderni umjetnici odbacuju performans kao legitiman oblik umjetničkog djelovanja. Dublje sam se zainteresirao za performans ulaskom u AK galeriju i upoznavanjem Vlatka Vinceka, kojem dugujem puno toga što se tiče moje umjetnosti – naglasio je Bojan.

Dodao je da je performans umjetnost koja najčešće koristi tijelo kao medij.
– Tijelo je tabu, uvijek skriveno od javnosti. Ja, kao i većina ljudi, imam mnoge komplekse ne samo zbog vlastitog tijela, već i drugih dijelova moje osobnosti. Performans ti u tom smislu pomaže da se otvoriš i da se suočiš s vlastitim problemima jer zahtijeva izlaganje prema ostatku svijeta i ne dopušta ti da ostaneš u svojoj čahuri. Pronašao sam se u tome, performans me uvukao u nove svjetove i umjetnosti za koje nikad nisam mislio da postoje i mogu koegzistirati – objasnio je.
Ističe da svaki njegov performans počinje od jezika, igre riječima ili ideje koja je utjelovljena u nekoj jezičnoj frazi. Smatra da jezik koji pričamo zapravo uvjetuje naš način razmišljanja. Kako to izgleda i što točno znači, objasnio je na primjeru izložbe Akcija koja će se početkom prosinca upriličiti u KKC-u Pixel.
– Stajao sam ispred šest velikih trgovačkih centara sa crvenom maramom i transparentom „AKCIJA!“, dizajniranim u bojama svakog dućana. Istovremeno sugeriram revolucionaran poziv na ustanak i buđenje iz pasivnog života, odnosno zovem na akciju koja, s druge strane, danas ima u potpunosti drugačije značenje te pripada pasivnom potrošačkom svijetu. Moje teme su društvene teme u kojima se i sam nalazim. Dok prolazim dućanom i vidim riječ akcija, oči mi zablistaju i vjerojatnije ću uzeti taj proizvod. Svi smo dio tog sustava i važno je osvijestiti na koji način konzumerizam utječe na sve nas, na koji način društvene i ideološke promjene uvjetuju nas, naša emotivna stanja i razmišljanja – objasnio je Bojan.
Kultura mladih kao brend
U nezavisnoj koprivničkoj kulturnoj sceni Bojan je i protagonist i publika, a za Koprivnicu kaže da je na glasu kao mali grad s nekoliko toplih ljudi kojima je stalo da svi koji dođu, iz Koprivnice odu ispunjeni. No, smatra da Koprivnica nema jasan smjer, stav i brend po pitanju kulture.
– Ja imam donekle jasnu viziju, kao i svi mi iz ovog civilnog sektora. Nastojimo kulturu mladih istaknuti kao brend. Grad je to nekad bio. Inicijalno i duboko unutra, Koprivnica je punkerski grad i tu ne mislim na punk kao vrstu glazbe, nego punk kao stanje uma. Mi koji se bavimo nezavisnom kulturom potakli smo iz te pankerske loze, zato i nastojimo to nametnuti kao brend, jer mladi su jedini nositelji promjena – istaknuo je i dodao da smo grad bez ureda za kulturu. Osim gradnje gospodarskih zona, razvoju obrtništva ili tome što smo grad bez prireza, tvrdi Koštić, grad koji želi biti europski mora ulagati u kulturu mladih.
Koštić: Nekad je vrijednije dati drugima, nego loviti vlastite interese
Možeš biti umjetnik bez akademije, ali bit će ti teže, smatra Bojan Koštić.
– Akademija daje prednost, teorijske okvire, dobre mentore s kojima možeš raditi, ali činjenica ostaje da akademija, kao i sve škole, stavlja ljude u određeni okvir. Umjetnički svijet, čak i ovaj alternativni, zna biti jako zao. Mogu to shvatiti, jer će netko tko je pet godina pohađao akademiju, na drugog umjetnika koji nije i koji je jednako plaćen, gledati kao da mu krade posao – rekao je Bojan.
Dodao je da zna mnogo umjetnika koji imaju akademiju i koji su ostali na istoj razini, baš kao i mnogo onih koji bez akademije, možda baš i zbog tog osjećaja manje vrijednosti, svakodnevno ulažu u svoju umjetnost.
– Ima umjetnika koji su totalni umjetnici od jutra do mraka, a ima onih koji umjetnost rade i kojima je to zanat, a ne način života. Dogodi se da ovi totalni umjetnici kojima je umjetnost modus vivendi, nažalost umru u bijedi i njihova se vrijednost shvaća tek nakon njihove smrti – kazao je Bojan.
Smatra da umjetnicima često fali hrabrosti, ali i odgovornosti da budu najbolji što mogu biti.
– Bio ti nastavnik, umjetnik, poljoprivrednik, biznismen ili direktor, moraš dati svoj maksimum svaki dan, gurati samoga sebe naprijed i imati jednu važnu vrlinu – skromnost, i to u onom kršćanskom smislu. Nažalost, mnogi to danas nemaju. Ljudi moraju shvatiti da je vrijednije dati drugome, nego misliti samo na sebe. Moj stav je da ako nešto radiš strastveno, s voljom i ljubavlju, uspjet ćeš usprkos našem društvu, državi i zakonima koji su na strani moćnika. Svakodnevno svjedočim činjenici da vrijedni, skromni i iskreni ljudi uspijevaju. Vjerujem da je to kozmički zakon i svemir će ti vratiti svaki trud – zaključio je Bojan.








