Naselje Đelekovec u dokumentima se prvi put spominje 1348. godine, ali ljudi su ovo područje nastanjivali i mnogo prije. U trinaestom stoljeću mjesto su najvjerojatnije opustošili Tatari, no nakon toga došlo je do ponovnog naseljavanja i razvoja. Već u četrnaestom stoljeću u Đelekovcu se spominje kapela Blažene Djevice Marije, a godinu dana kasnije, ovo naselje postaje središte župe. Danas je Đelekovec općinsko središte, a šire je poznato po velikanima koji su ovdje rođeni. Spomenimo da su odavde rodom književnik Pajo Kanižaj, pučka književnica Mara Matočec, učitelj i esperantist Izidor Rižnar, dr. Pavao Tomašić, slikar Mirko Virius, književnik i političar Mihovil Pavlek Miškina, te biolog i botaničar Pavao Kvakan. Za Đelekovec se zna i po starohrvatskom groblju Ščapovu.
Nas je jednog nedjeljnog prijepodneva u svojoj kući dočekao Stjepan Kvakan, s kojim smo nakratko porazgovarali. Rođen je 29. ožujka 1938. godine, a za razliku od njegovog strica biologa i botaničara, život mu je od samih početaka krenuo u drugom smjeru. Odrastao je u rodnom mjestu gdje je pohađao i osnovnu školu, no nakon toga bolji život potražio je u Zagrebu, gdje je završio i gimnaziju. Pa ipak, žal za rodnom grudom bio je velik i Stjepan se vratio na obiteljsko gospodarstvo. Tamo su ga dočekali djed Mijo i baka Treza te majka Ivka i otac Ivan.
– Već za boravka u Zagrebu počeo sam razmišljati o svojoj budućnosti. Shvatio sam da sam trbuhom za kruhom otišao sa jednog od najjačeg gospodarstva u selu te da je najbolje da se vratim. Imali smo 10 hektara zemlje, to je bio maksimum koji je tadašnja vlast dozvolila. U staji su bile tri krave i telići te dvije kobile i jedan pastuh jer je djed jako volio konje. Ja sam se oženio i dobio kćerke Maricu i Ružicu. Gospodarstvo je raslo pa smo 1970. godine kupili i traktor marke Ferguson, te sve potrebne poljoprivredne strojeve. Od poljoprivredne ekonomije Budućnost kupio sam rabljeni dreš s kojim sam dvije sezone vršio žito u selu. Nakon toga prodao sam dreš i kupio mali kombajn, a kasnije i berač kukuruza. Sve je bilo dobro, no onda je umro djed, nakon njega baka, a kasnije i majka. Ostao sam sam sa ocem i još jedno vrijeme održavao gospodarstvo. Otac je još sa svojih 90 godina života sam traktorom odvozio kukuruz u Podravku, a pomagao mi je i kasnije. Umro je sa 97 godina, a ja sam ostao sam. Zemlju sam dao u zakup 2012. godine, i posvetio se svojoj ljubavi iz djetinjstva – sviranju i pjevanju – ukratko je ispričao naš domaćin.
U djetinjstvu je Stjepan kao i ostala djeca u to vrijeme, rano počeo raditi na poljoprivredi.
– Negda je bilo veliko siromaštvo, no bilo je lepše živeti. Ljudi su bili složni i radišni, a deca su delala od malih nogu. Roditelji su nas još male polako počeli uvoditi u posel. Sve se delalo ručno, nije bilo tvornica, a obrađivala se zemlja. Dok si već mogel, dali so ti zobače v roke, dali so ti motiko v roke. Dok si več bil malo jakši, dali so ti koso v roke, jer se rano stajalo dok je bila rosa, v dve-tri vure v noči se išlo kosit. Potlam doješ dimo, nema ve odmora. Treba pak iti kuruzu kopat, ili sejat, rastepat seno, strahovito, to je bilo non stop posla. Teško je bilo, ali je bilo lepo – zorno nam je objasnio.
U to vrijeme djeca su išla na pašu sa kravama, koje su na ispašu vodili na livade Črnec, Brstovec i Kopanek. Stjepanovi roditelji imali su i ovce. Njegova baka imala je sestru u Slavoniji, pa su tamo slali vunu, a natrag su dobivali pletene veste i pulovere.
– Kak sam odrasel, onda sam mogel i kositi, ali smo išli i na zabave. Nije bilo novci, pa smo si seli za stol i celu večer bili pri jednoj litri vina – kazao je Štef.
Kao trinaestogodišnjak, Štef je zavolio glazbu. U to vrijeme u selu je živio graditelj violina Juraj Bedeković. Bavio se i sviranjem i tražio mladiće koji bi htjeli svirati gitare i mandoline kako bi osnovao gitaro-mandolinistički sastav. Naš sugovornik je tako naučio čitati note i svirati na gitari, bisernici, braču i bugariji. Bedeković je kasnije preselio u Zagreb, a Stjepana je muzika i dalje zanimala. Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća Vlado Kanižaj je u Đelekovcu osnivao tamburaški sastav. Osim Vlade i Stjepana, u sastavu su svirali i Mladen Vuljak, Branko i Zlatko Vuljak, Ratko Čoklica i Vlado Kanižaj. Naš sugovornik kasnije je nastupao i sa folklorašima iz Hlebina i Legrada.
– Sviđaju mi se pjesme koje pišu Ivo Picer, Zlatko Bokor, Elza Hereg i Katica Rajić, pa sam ih odlučio uglazbiti. Tako smo Ivan Stanko, Robert Ružman i ja to počeli uvježbavati i do sad smo snimili četiri CD- sa 45 pjesama. Sad smo članovi Udruge Podravkinih i ostalih umirovljenika Zlatna dob, koja nam uz Grad Koprivnicu i Županiju financijski pomaže u snimanju CD-a -kazao je Stjepan i mislima se ponovno vratio svojoj mladosti.
Žito se nekad vršilo ručno, na stroju koji su nazivali ‘geplin’, a kasnije u vršilici ‘damferici’ koju je imao neki Porić. Na potoku Gliboki radio je Ungerov mlin gdje su mljeli žito i kukuruz.
Pred više desetljeća u selu su bili razni majstori. Kovači bili su Mijo Grgac, Vlado Vuger i Stjepan Ganžulić koji je imao i prvi traktor, a jednog željeznog majstora su mještani zvali Balaškinec. Dragica Rašanec bila je šnajderica, a odijela je šivao i Sabolić čije ime nismo saznali. Nakon drugog svjetskog rata u selu je osnovana postolarska zadruga, a postolari su bili Gregurek i Senčan. Franjo Pačandi bio je zidar, a Samoščanec kolar. Remenarsku radionicu od oca je naslijedio Ivan Vuljak, a u njoj su radila i njegova braća Slavko i Stjepan. Remenar je bio i Franjo Tomašić. Trgovine su u to vrijeme imali Gregurek, Sabolić, i Pavao Mikolandi koji je imao i kino projektor i prvi radio. Na kino projektoru kojeg je vlasniku oduzela država, kao kino operater je kratko vrijeme radio i naš sugovornik. U selu je bila i pilana, te mlin kojeg je pokretao motor. Mlin je bio u vlasništvu poljoprivredne zadruge Budućnost, a osim pokretanja mlinskog kamena, davao je i struju za nekoliko kućanstava i gostionicu ‘Pri brici’ čiji je vlasnik bio Ivan Petak. U toj je gostionici već u ono doba bila i kuglana, a kuglanu je imala i gostionica čiji je vlasnik bio Franjo Zvonar. Luka Šantl bio je vlasnik gostionice ‘Pri luki’.
Šusteri i drugi obrtnici iz Međimurja išli su na sajam u Koprivnicu. Prodavši robu, kući su se vraćali kroz Đelekovec gdje su u gostionicama pili i kuglali, a krčmari trljali ruke zbog dobre zarade. U društvenom domu koji je sagrađen prije rata, održavale su se zabave.
– Mužikaši su bili Đura Stanišev, tak smo ga zvali, igrlal je na bisernicu, Francina Čenijev bugariju, violinu je igral Matija Čoklica, basa Slavko Vuljak, a brač Stjepan Vuljak. Nakon njih igral je i Đan Šelejev, a kasnije Franjo Pačandi, Pavel Tomašić, Drago Čoklica i Štef Mijalica – prisjetio se naš domaćin. U novije doba, domaći mještani i stanovnici susjednih naselja prisjećaju se sredine osamdesetih godina i čestih posjeta ugostiteljskom objektu Lisica u kojem je goste zabavljao muzički sastav „jedan vidljivi i četiri nevidljiva“
U poslijeratnom razvoju, u Đelekovcu su sagrađene i stambene zgrade, a zahvaljujući ponajviše Marijanu Todoriću koji je bio direktor Poljoprivredne zadruge, selo je dobilo struju, asfalt i benzinsku postaju. Početkom 1968. godine, u sklopu Mjesne Zajednice proradila je i radio stanica, a prvi spiker bio je Ivan Maltarić. Mještani se i danas bave poljoprivredom, a većina ih je stalno zaposlena u nekoj tvrtki. Uz sve blagodati općinskog središta, naselje u kojem živi 1200 stanovnika, ponosi se starom crkvom posvećenoj Blaženoj Djevici Mariji, te kapelom Svetog Florijana. Uz Vatrogasce, nositelji društvenog života danas su NK Osvit, Društvo žena, Lovčka, ribolovna, i druge udruge.
