Neuspjeh je resurs iz kojeg učimo, ali i podsjetnik na zaštitu mentalnog zdravlja

Uspješna priča o neuspjehu, serija tribina ‘Napali se na neuspjeh’ ovih je dana izazvala velik interes medija i javnosti, a sezonu završava ove subote nesvakidašnjom izložbom u AK Galeriji ‘Neuspjeh je…’. Bila je to i prigoda za razgovor s Goranom Živkovićem Žikom, jednim od začetnika tribine ‘Napali se na neuspjeh’ kojeg Koprivničanci najprije poznaju kao pjevača kultnog benda Overflow, a koji se u slobodno vrijeme i izvan uloge školskog pedagoga bavi još kojekakvim zanimljivim projektima. Treba, međutim spomenuti i profesoricu engleskog, dramsku pedagoginju i psihoterapeutkinju Dijanu Matešu koja je druga članica tandema iza priče o neuspjehu, a od koje je ideja izvorno i došla, temeljena na prezentacijama ‘Fucked Up Nights’ na koje je naišla na internetu. Za Matešu je priča o neuspjehu važna jer je također dio općeg ljudskog stanja, a svoja neuspješna iskustva je usmjerila u ideju s kojom se na kraju i obratila Goranu. Kako kaže, cilj svega je pričanje priča s porukom, prilika da se ljudi otvore i povežu i shvate da u tome nisu sami.


Je li priča o neuspjehu priča o uspjehu okrenuta naglavačke ili se radi o nečem sasvim drugom? Što je temeljna ideja iza tribina Napali se na neuspjeh?
Zanimljiva ideja da je okrenuto naglavačke, ali… Dvije su osnovne priče koje želimo ispričati. Prvo, da je neuspjeh resurs i da iz njega možemo nešto naučiti. Neuspjeh je neuspjeh. To je neromantični događaj koji ne volimo, zbog kojeg plačemo i koji nas može slomiti. Ima raznih neuspjeha, malih koji te malo zezaju, onih malo većih koji te zezaju tjedan dana ili onih koji te paraliziraju. Druga priča koju želimo ispričati je zaštita mentalnog zdravlja i destigmatizaciji tog pitanja jer je kod nas još uvijek problem otići kod psihologa, psihijatra… A ljudi pate, nađu se u situaciji kada im je potrebna takva pomoć, no odaberu ju ne potražiti jer ih je sram. To su dvije osnovne priče koje želimo ispričati kroz ovakav medij koji smo odabrali, a to su tribine gdje ljudi koji su očito uspješni, pričaju o svojim neuspjesima.

Ta je priča privukla i pažnju nacionalnih medija, gostovali ste i na televiziji… Čini se da s neuspjehom i pitanjem očuvanja mentalnog zdravlja mnogo više ljudi nego što bi netko na prvu očekivao.
Da, i mi smo se iznenadili jer zapravo i nismo znali kakav će biti odaziv. Prva stvar koja nam je pala na pamet kada smo odlučili krenuti u tu priču bila je ‘valjda će ljudi htjeti pričati o tome’ i koliko će teško biti pronaći goste. Na kraju nitko nije rekao ‘ne može’, pa se čini da ljudi zaista žele pričati o neuspjehu i da u tome ima nečeg ljekovitog.

Jasno mi je odakle ideja iz psihoterapeutske perspektive, no što je tebe Gorane napalilo na neuspjeh?
Pedagog sam u osnovnoj školi i prepoznajem taj problem, a posebno koliko je teško kada vidiš da djetetu treba pomoć, koliko je mjeseci potrebno da bi roditelji odlučili dijete odvesti kod psihologa. A to je zapravo tek prvi koračić u rješavanju problema; važan, ali prvi. Tako da, problematika mi nije posve nepoznata. S druge strane, nedostajala mi je nekakva pozornica jer i toga ima u meni, a s obzirom na to da su se stvari oko benda smrzle zbog pandemije, učinilo mi se da je totalno fora izazov moderirati tribinu. Nikad to nisam radio i želio sam naučiti, suočiti se s tim, vidjeti koliko mogu biti dobar u tome.

Gosti tribina Napali se na neuspjeh uvijek su drugi i različiti, no među svima se osjeća neka poveznica. Po kojem ključu birate goste?
Uvijek postoji neka poveznica između gostiju. Zvali smo ljudi iz sličnih priča koji imaju i neku zajedničku priču. Tako su na tribini gostovali ljudi iz filma iz kazališta, ljudi koji se bave proizvodnjom piva, ali i gastro recenzijama, ekologijom…


Imali ste i političare.
To je bilo na KC Connect-u. Knjižnica ‘Fran Galović’ nas je zamolila da napravimo tribinu na konferenciji gdje su gostovali ravnatelj knjižnice Karlo Galinec, ravnatelj knjižnice iz Rijeke i žena koja je bila predsjednica Hrvatskog knjižničarskog društva, ali i gradonačelnik Mišel Jakšić koji je tamo bio kao netko tko također vodi neke stvari.

Sezonu ste zaključili, a sve završava ove subote izložbom u AK Galeriji ‘Neuspjeh je…’. Koliko se tribina održalo ove sezone, koliko ih je planirano za sljedeću godinu i što nas to očekuje u subotu?
Ove smo godine odradili četiri javne tribine u ENTER-u u Koprivnici, jednu na konferenciji KC Connect, dvije smo napravili na Sveučilištu Sjever i po jednu u svakoj srednjoj školi. Tu su nam gosti bili prorektor, ravnatelji i nastavnici i svoje su priče pričali studentima i učenicima. Na tim smo tribinama dali i elektronički obrazac da svi mogu opisati svoj doživljaj toga, a ove dvije priče koje mi nudimo su klinci odlično prihvatili. Izložba u AK Galeriji je rezultat procesa kroz kojeg su prošli srednjoškolci koji su bili na tribini, pričali o neuspjehu sa svojim mentorima. To je nekakvo naše malo finale gdje će se javno ispričati i taj dio koji se provodio po školama.

A za sljedeću godinu?
Moramo sjesti i dogovoriti se, no nastavljamo dalje.

Drago mi je da zapravo imate uspješnu priču o neuspjehu.
I ne samo to nego, ako tribina ne uspije, bomba! Najbolji safety net. Drago mi je i da je to jedna prava koprivnička priča u kojoj nas je podržao ENTER, Grad Koprivnica i Koprivničko-križevačka županija. Željeli bismo da to ostane koprivnička priča, da ljudi zbog tribine dođu u Koprivnicu, umjesto da mi odlazimo u Zagreb.

Goran Živković Žika i Dijana Mateša / IVAN BRKIĆ
Goran Živković Žika i Dijana Mateša / IVAN BRKIĆ

Paralelno i dalje radiš na projektu Walking Koprivnica. Neki su ljudi ostali zbunjeni nakon što su te vidjeli kako hodaš s kamerom na štapu. Koja je pozadina tog projekta?
U trenutku kada zbog pandemije ostaneš bez mogućnosti sviranja, a to ti je važan dio fokusa i života u kojem se izražavaš, ostanu oni poznati ‘crvi u guzici’ jer se moraš nekako izraziti, nešto reći… Konrad Mulvaj i ja smo slučajno počeli s tim. Stvari se poklope, on je baš bio kupio kameru koja snima 360 stupnjeva oko sebe i počeli smo pričati o tome da radimo neke virtualne koncerte ili probe s tom kamerom, no srećom smo brzo od toga odustali jer je cijela ta situacija meni bila katastrofa. No, počeli smo se igrati s tom idejom. To je bilo vrijeme kad su nas zatvorili u grad i nismo mogli van, a ja svako ljeto idem okolo, putujem, puno hodam i to mi je važno. Zatvoren u Koprivnici, u mjesec sam dana otkrio dijelove grada za koje gotovo da i nisam znao da postoje to jest, nikad u njima nisam bio. Neke te potrebe koje doživljavaš dok putuješ i te neke emocije otkrivanja nečega doživiš u vlastitom gradu u kojem živiš 40 godina, samo treba otići u sljedeću ulicu. To se sve spojilo u tu inicijalnu ideju o kojoj smo mjesecima pričali pa je nastalo nešto što smo nazvali ‘Multimedijalni umjetnički pothvat’. Snimali smo takozvane ‘long walks’, šetnje od dvanaestak kilometara koje su opremljene tekstom, eksperimentalnom muzičkom vinjeticom ili nekim ubrzanim spotom, uz aktualne vijesti i vijesti stare godinu dana. To je priča o promjeni i kakvu promjenu donosi takav epski događaj u koji je uključeno čitavo čovječanstvo. Pokušali smo objasniti što to znači za nas lokalno, nacionalno i globalno. Svaka ta šetnja ima određenu koreografiju, funkciju, ime i jednu performativnu crtu. Ljudi reagiraju na moje hodanje s kamerom na štapu jer je to neobično. Snimili smo osam šetnji u godinu dana s kojima smo zapravo sami sebi htjeli pomoći i objasniti si što se to točno svima nama događa.


S obzirom da se taj projekt zove Walking Koprivnica, a Koprivnica ima svoje neke finitne granice, postoji li i limit dokle taj projekt može ići?
U Koprivnici ima 200 ulica, a u gradskom području ima otprilike isto toliko ili više kilometara ceste. Pa sad ako to snimaš, možda u različitim godišnjim dobima i slično… Potencijalno nema limita. Nakon osam snimljenih šetnji, počeo sam snimati ulice abecednim redom i planiram snimiti po 50 ulica godišnje. Tu ja učim o gradu, to je nekakav samo-putopis jer kad snimim ulicu, proučim kako se zvala prije, ima li u starim izvorima nešto zanimljivo o toj ulici, fotografiram ju…

Zanimljivo mi je i da u to sve uključuješ ljude na društvenim mrežama jer uz fotografiju postavljaš pitanja, najviše o njihovom doživljaju neke ulice.
Da, to je nekakva provokacija za koju mislim da je važna. Važno mi je uspostaviti tu komunikaciju i to je ideja s kojom se trenutno igram, imam još neke ideje za razvoj te priče. Mislim da ću snimati i raditi na tom projektu dokle god ću moći hodati.

Uključen si i u podcast ‘Premalo čitam’ koji je osmislila Knjižnica ‘Fran Galović’. Kako si završio u toj priči?
Knjižnica je odlučila raditi podcast vezan uz projekt ‘Ambasadori čitanja’ i ničim izazvani su ponudili to meni, a ja sam im zahvalan do groba jer opet, svidjelo mi se, novi izazov, nova vrsta… Ono što mi se posebno svidjelo jest što su gosti podcasta potpuno različiti ljudi pa sam razgovarao s djetetom koje ide u peti razred osnovne škole, dogradonačelnicom, umjetnicima, novinarima, nastavnicima… Za svakog gosta treba se individualno pripremiti, a mnogi od njih po prvi su puta javno pričali o sebi. Drago mi je da su svi bili zadovoljni, dobro se osjećali, bilo im je ugodno. Sretan sam zbog toga, a drago mi je da i ta priča ide dalje, a zasad ću samo reći da će gosti biti jako zanimljivi.

Pedagog si, ali i povjesničar. Prošlost se često romantizira, ljudi se minulih vremena sjećaju s nostalgijom i često se može čuti ideja da je ‘nekad bilo bolje’. Za to se veže i mišljenje da su djeca nekad bila pametnija, sposobnija, fokusiranija, manje vezana za tehnologiju i slično. Koja su tvoja iskustva iz pedagoške i povjesničarske perspektive?
Mislim da se nalazimo u važnom trenutku koji će odrediti kako će se stvari razvijati. Kad pričam o tome, volim se sjetiti jedne pričice o kraljici Viktoriji iz njezinog dnevnika u vrijeme kad je imala dvadesetak godina. Vlakom je putovala svojom zemljom koja je bila puna dima i dimnjaka zbog industrijske revolucije. One o svojoj kraljevini piše kao o mračnoj, tamnoj i zadimljenoj zemlji punoj magle i smoga od industrije i da, to se zaista dogodilo jer su tada zaista pretjerali s industralizacijom. Danas su Engleska i Velika Britanija zelene, ljudi su naučili kako se takve stvari mogu pretvoriti u jednu drugu priču. Mi smo sada u toj magli od informacijske revolucije, još ne znamo što se događa i treba nam vremena da shvatimo kako se nositi s nečim što se zove ‘information overload’, kako odgajati djecu u tom okruženju… Mislim da još uvijek imamo dalek put ispred sebe da bi to riješili. Istina je da situacija i nije dobra i iz naše današnje perspektive smo sigurno u magli i zapravo ne znamo što nam je činiti. Djeca su zaista intenzivno izložena ekranima, a istraživanja pokazuju da to radi veliku štetu. Zbog toga se događa više teškoća u smislu disleksije, disgrafije i slično.

Prema rezultatima nekih istraživanja, djeca mnogo lošije stoje i s mentalnim zdravljem, a možda se samo danas o tome više i otvorenije priča pa ispada i da postoji više problema.
To je uvijek pitanje, da. Ne znam, ali primjećujem da je ovaj ekstenzivni boravak kod kuće za vrijeme pandemije doveo do promjene prema lošem. Više je anksioznosti, pojavili su se strahovi od škole i slično, a tako nije samo u mojoj školi. Dakle, nešto se dogodilo, a to nešto i nije baš dobro.

Žika je profesor pedagodije i povijesti, punker i strastveni hodač / IVAN BRKIĆ
Žika je profesor pedagodije i povijesti, punker i strastveni hodač / IVAN BRKIĆ

Što je s bendom?
Vrata nikad nisu zatvorena, a Overflow trenutno spava. Ako se probudi, bit će glasan.

Eto, to je to.
Aha, okej. Htio sam još samo reći da je Koprivnica genijalna.

Može, slažem se.
Ne, zaista… Spomenuo si povijest i romantiku pa samo da se nadovežem i vratim još kratko na Walking Koprivnica. Velik dio toga je moja želja da ljudi prepoznaju koliko je Koprivnica lijepa, koliko puno nudi. Jedan moj prijatelj mi je ukazao na to da smo najmanji grad koji ima sveučilište, najmanji grad koji ima prvoligaša, najmanji grad s dvije ozbiljne kompanije… Imamo nevjerojatno bogat kulturni život i trebamo Koprivnicu čuvati ovakvu kakva je jer ima ogromno bogatstvo, specifično bogatstvo i specifične ljude…

 

Vezani članci

Najčitanije

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com