Idući bi tjedan i formalno trebala biti dovršena obnova Podravkine poslovne sedmerokatnice u Starčevićevoj ulici. Radovi su krenuli početkom listopada lani i bilo je predviđeno da završe za deset mjeseci. Dakle, do početka kolovoza.
U obnovljeno korporativno sjedište uprave i pratećih službi zaposlenici bi trebali useliti najkasnije početkom rujna. Obnova zgrade stajala je blizu 90 milijuna kuna, a njome su stare, naherene šarapolke – kako su tim potrganim i neuglednim roletama godinama tepali u Koprivnici – konačno otišle u povijest. Umjesto starog zdanja, Starčevićevom je zabljesnulo novo, bijelo pročelje sa zatamnjenim staklima, a veliki Podravkin logo nestao je s krova zgrade. Umjesto njega, dva će bijelo-srebrna srca s lijeve i desne strane vrha pročelja noću obasjavati eter.
Prolazim svaki dan pokraj obnovljene Podravkine sedmerokatnice i moram vam priznati – kako zna reći naš vrli premijer Plenki – da baš i nisam impresioniran. Istinabog, sve je bolje od onog što je bilo, pa tako i novo ruho kompanijske uprave, ali nekako se ne mogu oteti dojmu da su Podravka i Koprivnica zaslužili mnogo više. Ok, prvotni projekt obnove trebao je stajati gotovo 150 milijuna kuna, pa ga je uprava odlučila pošteno skresati. No, konačni produkt, barem se nama tako čini, nije donio baš nikakav iskorak u arhitektonskoj vizuri grada.
Zgrada danas djeluje prilično hladno, pa su je neki već prozvali kockom leda, odnosno ledenim kraljevstvom. Meni osobno na njoj jako fali one Podravkine crvene, po kojoj je naša majčica prepoznatljiva u cijeloj regiji. Sterilna je, jednolična i ne privlači baš ničim. Bijele plohe pročelja smjenuju se s tamnim ostakljenim površinama. Nigdje života, razigranosti, one kulinarske topline kojom je Podravka zračila od nastanka. Ovakva kakva je danas, više mi pristaje za sjedište neke generičke farmaceutske tvrtke poput Belupa.
Mnogima će se vjerojatno svidjeti jer je nova i djeluje moderno, ali problem nastaje kad shvatite da je nemate po čemu pamtiti. I zato se, opet ponavljamo, nikako ne možemo oteti dojmu da je Podravka u cijeloj priči o obnovi svojeg sjedišta ipak morala biti hrabrija. Jer ovo je prilika koja dolazi samo jednom u nekoliko desetljeća. Na žalost, nepovratno je propuštena, zbog čega su u minusu i Koprivnica i Podravka.
Kada je 2007. godine na ledini pokraj koprivničke bolnice u cijeloj svojoj punini niknulo krajnje neobično i za naše prilike i podneblje hipermodernističko zdanje današnje zgrade Gimnazije Frana Galovića, nemalo građana bilo je prilično zatečeno. Jer nitko dotad nije tako zamišljao neku školu. Bila je to suvremena arhitektura u svojem najboljem izdanju, što su potvrdile brojne domaće i međunarodne nagrade za mladi arhitektonski dvojac Leu Pelivan i Tomu Plejića iz Studija UP. Upravo im je projekt koprivničke gimnazije par godina kasnije donio prestižnu nagradu Mies Van der Rohe Award – nagradu Europske unije za suvremenu arhitekturu.
“Gimnazija u Koprivnici možda je i najradikalniji eksperiment novije hrvatske arhitekture. Ona je monovolumen izveden u staklu i translucentnom polikarbonatu. Sportski i edukacijski sadržaji su međusobno povezani i okupljeni oko velike unutarnje pješačke ulice, mjestom socijalizacije”, opisuje to školsko ‘čudo’ u srcu Podravine sveučilišni profesor i poznati arhitekt Maroje Mrduljaš. Projekt je naišao na nepodijeljene pohvale struke, a na neobičnu, izazovno i hrabro dizajniranu školu naviknuli su se i učenici i profesori. Dok su je u početku zvali koprivničkim Alcatrazom zbog širokog hodnika u prizemlju i metalnih stubišta koja vode na kat, danas su na nju ponosni. Osim toga, brojne su delegacije projektanata, građevinaca i lokalnih administracija iz zemlje i inozemstva došle uživo vidjeti to neobično arhitektonsko zdanje u kojem se stječe znanje.
Gimnazija u Koprivnici bila je pionirski projekt u Hrvatskoj i po modelu financiranja jer se gradila javno-privatnim partnerstvom Grada i Županije s jedne te investitora, zagrebačke Tehnike s druge strane. Kako god bilo, tadašnje vlasti u Koprivnici i Županiji predvođene Zvonimirom Mršićem i Josipom Friščićem usudile su se napraviti rizičan i hrabar iskorak u definiranju urbanog prostora grada za više desetljeća. Šteta što je na tome sve stalo.
