Progonjeni i zaboravljeni ime je okruglog stola koji se održava danas u Hrvatskom saboru, a posvećen je poštivanju vjerskih sloboda povodom obilježava međunarodne inicijative Crvena srijeda (Red Wednesday), u spomen svih onih koji su progonjeni zbog svoje vjere. Naravno organizira ga zastupnice Marijana Petir čija je premisa, preuzeta od katoličkih institucija, da su kršćani najprogonjenija vjerska skupina na svijetu. No što je s kršćanima u Hrvatskoj, odnosno što je s manjinskim vjerskim zajednicama na ovom tlu.
Tema ovog okruglog stola, u Hrvatskoj kakvu smo sagradili posljednjih desetljeća, čini se potpuno promašenom. Posebno stoga što će taj kružok, nasuprot nekoliko izuzetaka, sačinjavati osobe koje predstavljaju gotovo zvanične stavove većinske vjerske zajednice u Hrvata.
On bi imao smisla kad bi okolo njega sjedili predstavnici muslimanske i drugih manjinskih vjerskih zajednica čiji su pripadnici nerijetko izloženi prijeziru hrvatskog stada koje je svetu knjigu, ako uopće jest, pročitao bez razumijevanja.
S druge strane, što je s ateistima, manjinskom zajednicom koja vjeruje da je vjera u svevišnjeg stvoritelja besmislena te svoj stav (bez)uspješno dokazuje znanstvenim metodama. Nije li ona, kao i manjinske vjerske zajednice izložena agresivnim i vulgarnim nasrtajima takozvanih hrvatskih katolika čije se divljaštvo odvija pod gotovo neskrivenim i nimalo perfidnim patronatom države.
Crkva i država
Križevi izvješeni po učionicama koji su zamijenili Titovu sliku, posvećivanje javnih zgrada, vjeronauk koji je u učionicama nadomjestio marksizam, sve je to dio lošeg folklora pod blagoslovom države. Forma u odnosu na raniji sistem jest ista, samo je sadržaj izmijenjen.
Do sada nismo čuli da je neka vjerska procesija bila napadnuta pogrdnim riječima, da su hodočasnike štitile policijske snage od nasrtaja agresivnih vjerskih manjina ili grupa krvoločnih ateista.
Odnedavna praksa molitvenih skupova na središnjem zagrebačkom trgu, odvija se bez i jednog ekscesa, ne isključujemo podsmijeh kao mogući izraz stava o moliteljima, ali on snažnu vjerom okupanu dušu ne boli kao bačena boca iz ruke katolibana u glavu člana LGBT zajednice.
S druge strane, demokratsko, odnosno nenasilno zauzimanje prava na zasnivanje istospolnih brakova, povorke kojima se iskazuje pravo na različitost i slična okupljanja kojim se iskazuje pravo na izbor, obično su praćene policijskim kordonima kako bi sudionike štitile od nasrtaja rulje koja je željeno dijete stvoreno opscenim brakom politike i vjere.
Da se ne bi krivo shvatilo, ne protivimo se iskazivanju vjerskih sloboda, niti je to naše pravo, ali dižemo glas kad bilo koja većinska vjerska zajednica drži do toga da je ona mjera svih stvari. Naše je pravo da biramo grijeh kojim ne uskraćujemo tuđe slobode jer ako bog postoji, nama će suditi.
Zato budi bog s nama kad se u Saboru organiziraju ovakvi okrugli stolovi koji su tempirani tako da završe prije utakmice Hrvatska – Maroko. Jer Bog je tu kako bi, između brojnih poslova, pomogne našoj repki u zabijanju golova. Je li to vjera ili praznovjerje?
