U Hrvatskoj se državna vlast previše ne bavi ozbiljnom politikom. Zvuči to jako čudno, ali tome je doista tako. Vladajući nemaju potrebe za racionalizacijom društvene zbilje. Oni u većini domena bježe od bilo kakvih opipljivih i provjerljivih činjenica. Zaobilaze statističke podatke i svakovrsne brojke. Izbjegavaju usporedbe s ostalim zemljama Europske unije. Njima su puno draže vlastite ocjene svojih postignuća. O sebi imaju iznimno dobro mišljenje, fenomenalno dapače. Nema im ravna. Prkose svim ekonomskim i logičkim pravilima.
Sve je to i razumljivo, jer brojke, koje su im mrske, ipak ne lažu. Bez njih je puno lakše konstruirati paralelnu stvarnost, onu u kojoj su premijer Plenković i njegova HDZ-ova ekipa mjera svih stvari. Ostali su sasvim nebitni na političkoj sceni. Zahvalnu naciju u to sustavno uvjerava Vladina služba odnosa s javnošću. Ekipa predvođena piarovcem Markom Milićem, marnim učenikom svojeg još snalažljivijeg oca Gorana Milića, zaradila je svaku lipu i cent svoje višegodišnje plaće. Doista su konstruirali paralelnu stvarnost, u koju, sudeći prema istraživanjima političkih rejtinga, vjeruje ili ima nekog interesa vjerovati 25-30 posto hrvatskih građana. Oni bez razmišljanja prihvaćaju tezu da im premijer stalno nešto poklanja, iako se radi o preraspodjelama novca poreznih obveznika te sredstvima iz europskih fondova.
Maestralne piarovske predstave ne bi bile moguće da u njima ne nastupa tako talentirani glavni glumac, zacijelo i oskarovski potencijal, kao što je premijer osobno. Taj ni da trepne kad govori i najveće političke i gospodarske neistine. Kad se, pak, hvali, a često se hvali, od njega bi mnogo toga mogao naučiti i barun Minhauzen osobno. Plenković je u tom pogledu pravo čudo od političara. Već sedmu godinu skupo prodaje običnu maglu, ali tržišna ga inspekcija, metaforički rečeno, još nije uhvatila u prevari hrvatskog biračkog tijela. Možda i zato što on plaća one koji bi se trebali baviti Vladinim muljažama.
Posljednji je primjer HDZ-ove beskrupuloznosti, kao i piarovskog prikrivanja zbilje, užasnuo najširu javnost. Saborski su se zastupnici, naime, trebali izjasniti o zakonskom prijedlogu koji je stigao iz oporbenih redova vezanog uz roditelje-odgajatelje koji se 24 sata dnevno brinu o teško bolesnoj djeci. Prijedlog je bio da takvi roditelji u slučaju da njihovo bolesno dijete premine imaju mogućnost primanja šestomjesečne financijske nadoknade, kako bi lakše mogli emocionalno prilagoditi povratku na tržište rada.
Riječ je bila o skromnom proračunskom iznosu, koji je netko usporedio s prevarom osiguravajućeg društva u nedavnoj alkoholnoj aferi netom pritvorenog vukovarsko-srijemskog župana Dekanića, kao i njegovo daljnje ostajanje na dužnosti uz primanje visoke plaće u mjesecima koji dolaze. U istu bi priču spadale i neupitne isplate plaća po formuli 6+6 nakon isteka političkih mandata. Saborska je većina to hladno odbila, tako da su predstavnici roditelja-odgajatelja na toj sjednici u doslovnom smislu zaplakali od muke, dok je svaki iole empatični hrvatski građanin odluku spontano prihvatio s tugom i gnušanjem.
Kad se pokazalo da su vladajući u svojoj bezobzirnosti nadmašili i sebe same, proradio je žurni piarovski koncept spašavanja Plenkovićeva ugleda. Bezobzirnost je preko noći preimenovana u plemeniti pokušaj nalaženja još boljeg rješenja za roditelje-odgajatelje. Sada više nije bio u pitanju traženi šestomjesečni iznos naknada nakon smrti bolesne djece, nego je rečeno da će dobiti 10-mjesečnu naknadu. Ako nešto može štetiti vladajućima, onda nema te cijene koju ne bi platiti da im pozicije ne budu upitne. Bez problema bi oni izdvojili i nulu-dvije više.
Puno je banalniji primjer piarovskih obmana Plenkovićeva tvrdnja kako je Hrvatska ulaskom u bezgranični režim i uvođenjem eura ušla među 15 najelitnijih država Unije. Za neinformiranog hrvatskog građanina ili simpatizera vladajuće stranke to bi se moglo činiti kao ogromni statusni i razvojni skok, iako takva forma nema puno veze s realnim statusom država koje nisu članice pojedinih asocijacija. Hrvatska, međutim, u praksi i nadalje grca u ogromnim gospodarskim problemima, pogotovo vezanim uz neobuzdanu inflaciju i daljnji rast cijena hrane i pića.
Treba u tom kontekstu spomenuti još jednu piarovsku eskapadu vezanu uz često spominjane liste cijena trgovačkih lanaca, čime je trebao biti zaustavljen rast cijena nekoliko desetina ključnih prehrambenih proizvoda. Koncept koji je osmislio ministar gospodarstva Davor Filipović, zasnovan na izravnim prijetnjama da će trgovcima s ‘crne liste’ bili ukinute neke poslovne olakšice, zbog nesklada s recentnim zakonskim rješenjima neslavno je propao nakon samo nekoliko tjedana. I taj je slučaj morao biti piarovski ‘popeglan’, ali je strategija bila suprotna onoj o naglašavanju navedenih čudotvorstava premijera Plenkovića. O toj se temi, naime, u medijima i na press konferencijama Vladinih dužnosnika prestalo govoriti. Vladajući se i tu pouzdaju u kratko pamćenje hrvatskog biračkog tijela.
Najnoviji je štos da se promoviraju ‘bijele liste’, koje bi kupce trebale potaknuti da odlaze k malobrojnim trgovcima koji surađuju s Vladom. To neće imati nikakav efekt na spašavanje uzdrmanog standarda građana, no u dijelu javnosti stvara efekt suučesništva u nekorektnom postupanju trgovačkih lanaca. Drugim riječima, Vladina je piarovska poruka da su građani sami krivi što ih ti trgovci pljačkaju. Na istoj je demagoškoj razini i bizarna Vladina mjera kako će standard biti zaštićen stavljanjem carskog mesa na listu kontroliranih artikala, čija je cijena viša od cijene uklonjene vratine, za kojom je neusporedivo veća potražnja.
Teško je vjerovati, ali neki su zasigurno progutali i takve piarovske obmane.
