‘Bolje da te nema tako ružnog, crkni govno debelo!’,’Smrdiš, klošaru!’, ‘Seljačino!’.
S takvim i sličnim porukama gotovo svakodnevno se susreću djelatnici PU Koprivničko-križevačke uključeni u projekt Nisi sam!
Spriječimo elektroničko zlostavljanje – moto je pod kojim se projekt počeo provoditi pred deset godina. Uvidom u stanje na terenu došlo se do zaključka kako je situacija i više nego ozbiljna te se po isteku projekta provođenje tematike nastavilo u vidu edukacija i to u suradnji sa školskim ustanovama.
Upravo ove jeseni kreće novi ciklus edukacijskih radionica na razini cijele županije koje provodi Maja Gregurović, ujedno i voditeljica projekta. Namjera joj je, u onim školama koje to odaberu, roditeljima i djeci ukazati na ovaj gorući problem.
Skrivene opasnosti
Brojke temeljem kojih je izvela svojevrsne zaključke, a s kojima suočava publiku nisu izmišljene već su prikupljene na uzorku od 10.000 djece.
– Djeca danas previše vremena provode na internetu. U odnosu na deset godina ranije, došlo je do ekspanzije društvenih mreža kao i igrica, a gotovo svakodnevno se pojavljuju nove. Roditelji nisu ni svjesni koliko opasnosti se krije na internetu i zato sam ja tu da im putem predavanja na to ukažem – objašnjava M. Gregurović te dodaje kako su njena dosadašnja iskustva po tom pitanju pozitivna, no uvijek bude i onih koji u ovom svemu ne vide prevelik problem. Sasvim krivo, kaže ona, jer dokazano je da izloženost modernim uređajima poput mobitela i tableta ostavljaju nepopravljiv trag u dječjim glavicama, mijenja im se percepcija pa im je u konačnici teško razlučiti što je pravo, a što krivo u realnom svijetu.
I dok je pred deset godina postojala tek jedna društvena mreža, svima znani Facebook, danas su se pojavile brojne druge poput Instagrama, Snapchata i sličnih na kojima je vrlo lako otkriti dječji identitet. Onda su tu još razni blogeri, youtuberi koji imaju veliki utjecaj na mlade.
– Današnje generacije nisu sklone komunikaciji licem u lice nego razgovaraju pišući jedni drugima. Roditeljima mora postati jasno da su oni ti koji su im omogućili pristup internetu i da su oni gospodari količine signala i impulsa koji dopiru do djece te da mogu prije nas (policije op.a) spriječiti elektroničko zlostavljanje. Odgojna institucija i policija su tu da vode brigu, ali roditelj je taj koji mora shvatiti da o njemu sve ovisi, da je on taj koji, ako zatreba, mora iskopčati pristup internetu, uvesti određeni sistem zaštite kako bi djeca kontrolirano boravila na internetu – kaže Maja te navodi kako je tek mali broj roditelja upoznat s zaštitom uređaja za pristup internetu, ali neznanje nije nikakvo opravdanje.
– Ako ne zna roditelj, neka to napravi susjed ili ovlašteni informatičar. Tih par kuna koliko će to koštati nije ništa u odnosu na tragediju koja se može dogoditi kod korištenja interneta bez nadzora i sigurnost – upozorava.
Djeca današnjice više žive u virtualnom nego u realnom svijetu i mjere svoju vrijednost putem lajkova ili broja prijatelja na društvenim mrežama gdje im se nudi pregršt zabave i sve im je privlačno.
– Ne vrijedi za svu djecu, ali velik postotak njih je konstantno na društvenim mrežama i igricama, a nastave li tako te će generacije ubuduće biti bez socijalnih vještina. Provodili smo i štih probe u vrtićima pa smo došli do spoznaje da je i velikoj većini vrtićaraca dostupan Internet putem mobitela i tableta – napominje.
Važnost razgovora
Da bi se negativan utjecaj smanjio na najmanju moguću mjeru i uklonila opasnost, najvažnije je da roditelj bude upoznat sa sadržajem i aplikacijama koje dijete koristi.
– Pri tom ne mislim da roditelj mora čitati svaku djetetovu poruku, ali mora biti upoznat kojim se mrežama koristi i s kim komunicira putem njih. Broj prijatelja bi isto trebalo ograničiti. Ni u realnom svijetu nije moguće imati 4000 prijatelja već nam stanu eventualno na prste jedne ruke, tako bi trebalo vrijediti i u virtualnom svijetu. Roditelj mora shvatiti da je razgovor s djetetom važan, i to od najranije dobi, jedino je on taj koji može spriječiti i na vrijeme uočiti promjene u njegovom ponašanju ukoliko zna kako ono provodi slobodno vrijeme – pojašnjava.
Na nizu primjera M. Gregurović može dokazati da se zlo ne događa negdje drugdje nego da ga je moguće osjetiti ga i u našoj sredini. Upravo priče kakve gledamo na malim ekranima su ono s čim se susreće u svom poslu već godinama.
– Sretnu se dječak i djevojčica, jedno se drugom svide, krene dopisivanje koje nakon nekog vremena postane malo slobodnije, pa završi slanjem neprimjerenih fotografija. Često prekid takve mladenačke veze završi na način da jedna strana takve fotografije pošalje trećoj strani, a onda ih gleda i komentira cijela škola i životna sredina. Kakve posljedice to ima na mladi život, ali i roditelje teško je zamisliti pa zato treba poduzeti sve moguće kako bi se takvo što unaprijed spriječilo – poručila je Gregurović.
