Redateljica Karla Lulić: ‘U ovom poslu treba puno posvećenosti i discipline, svaki dan puno radno vrijeme i jedino se tako može živjeti od filma’

  • U Parizu sam provela 10 predivnih godina, no povratak u Koprivnicu bio najbolja moguća odluka

S kakvom godinom iza sebe krećeš u godinu ispred sebe?
2023. godina je bila sjajna godina, i pamtim ju kao jednu od najznačanijih za rast i razvoj, kako moj osobni profesionalni, tako i za rast Dobrog filma. Nakon niza godina rada, postavili smo stabilne temelje za velike i poprilično ambiciozne projekte koje smo prošle godine pokrenuli, oni su se primili i prepoznati su od strane industrije, stoga u novu godinu ulazimo punom snagom u smjeru ostvarenja svih tih projekata koje smo pokrenuli. Također, Dobar film raste, pa je tako na puno radno vrijeme zaposlena i mlada osoba koju educiram na poziciji producenta, te nam ovakav razvoj talenata osigurava pojačani kapacitet i siguran uspjeh u novoj godini, a mladoj osobi daje priliku da razvije karijeru u specifičnom i deficitarnom zanimanju.


Jesi li u prošloj godini uspjela ostvariti projekte i ciljeve koje si zamislila?
Svake godine imamo zacrtane ciljeve, ali kako volim izazove, postavim ih visoko pa ukoliko se i ne ostvari sve, opet smo imali zdravi i značaj rast i razvoj, stoga s ponosom mogu reći da smo čak ove godine ostvarili sve ciljeve koje smo zacrtali, i čak i više od zamišljenog! Imali smo neki dobar momentum, zapljusnuo nas je neki val koji smo zajahali i koji nas je odveo i na neke nove puteve i pružilo neke nove prilike.

Na čemu trenutno radiš?
Trenutno smo u fazi pred-produkcije dugometražnog igranog filma „Ogledalo za slavuja“, folklor komedije o profesionalnoj narikači, još uvijek smo u financiranju projekta, koji je, uz pisanje scenarija, najdugotrajniji i višegodišnji proces, jer je vrijednost projekta 1.3 milijuna eura. Planiramo snimanje u okolici grada Koprivnice i Podravini u ljeto sljedeće godine. Scenarij se krajem godine natjecao među 5 najboljih scenarija Europe u selekciji Script Pool programa prestižnog Black Nights međunarodnog filmskof festivala u Tallinu, koji biraju originalne priče sa snažnim potencijalom za međunarodnom distribucijom, a priznanje za visok potencijal za međunarodnu distribuciju smo dobili i kada smo osigurali i sredstva Kreativne Europe Potprograma MEDIA fonda za korazvoj unutra kojeg nam je odobreno preko 50.000 EURa za razvoj. Film se trenutno razvija pod jednim od najprestižnijih svjetskih programa Sam Spiegel film Lab u Jeruzalemu, te uz podršku njihovih mentora i stručnog vodstva, završavamo finalnu verziju scenarija spremnu za snimanje. Također, radimo na dva projekta TV serija, i upravo smo prije Božića dobili i prvo financiranje i podršku od Hrvatskog audiovizualnog centra i to za obje serije među čak 82 prijavljena TV projekta, na što smo iznimno ponosni. Čini se da hrvatsko TV tržište ipak prati svjetske trendove i buja velikom brzinom. Radimo na crno-humornoj antologijskoj seriji s elementima horora i gotike „Poštovani kukci i druge jezive priče“, adaptacija je istoimenog nagrađivanog romana Maše Kolanović. Preslika je hrvatske svakodnevice i njegovog apsurda i horora u kojem se bespomoćni likovi nalaze, tretirano s mračnim humorom koji je univerzalan da putuje van granica, te se serija razvija na međunarodnom nivou. 2023. smo bili dio izvrsnog stručnog programa Mediteranskog filmskog instituta u Grčkoj, gdje smo u sklopu Series Lab programa razvijali pilot epizodu i oblik serije s mentorom tako da smo završili godinu s vrlo kvalitetnom pilot epizodom koja nam je pomogla da osiguramo sredstva HAVCa za daljnji razvoj. Također, radimo na TV seriji za mlade „Oblak čvoraka“, ekranizaciji romana Ivane Šojat „Oblak čvoraka“ i „Zmajevi koji ne lete“, dirljiva drama o odrastanju šestero tinejdžera i njihovih odnosa s roditeljima i školom. HRT i HAVC su identificirali nedostatak takvih sadržaja i izrazili potrebu, a tijekom pisanja scenarija surađivali smo s koprivničkim školama, njihovim pedagozima i psiholozima i učenicima, koji su nam podijelili svoje autentične priče, te je upravo ta autentičnost i istraživanje života mladih dovelo do kvalitetnih scenarija koji su nam pomogli da osiguramo sredstva HAVCa za daljnji razvoj.
Također ove godine pokrećemo i nove projekte koje ćemo ubrzo otkriti javnosti, ali želim izraziti da smo jako uzbuđeni da ih pokrećemo. Uglavnom radimo punom parom te se nadamo ove godine ponuditi i novo zaposlenje.

Serije za koje smo dobili sredstva u potpunosti bismo snimali na području grada

Prošle nam je godine Druga zona donijela manje poznate filmove na nesvakidašnjim lokacijama u gradu. Hoće li biti Druge zone i ove godine?
Nadamo se da hoće, u tu svrhu potrebna nam je podrška grada Koprivnice, nabava filmova je poprilično skupa jer se radi o recentnijim naslovima koji su doživjeli velike uspjehe ali većina njih nisu nikad bili distribuirani u Hrvatskoj, stoga je potrebna i izrada podnaslova i dozvola distributera. Prikazivanjem filmova koje koprivnička publika treba vidjeti a nigdje nema prilike, filmski educiramo i stvaramo navike kod odrasle publike i studenata da odlaze u kino pogledati ne-američku proizvodnju te da uoče vrijednost u filmovima koji nemaju specijalne efekte ili superheroje, već su dirljivi, humani, topli, smiješni ili zastrašujući.

Kakvi su dojmovi publike koja je popratila prvu Drugu zonu?
Druga zona je pokrenula veliku znatiželju među građanima grada Koprivnice, a pošto se radi o ljetnim skrivenim projekcijama na tajnim lokacijama, puno smo ovisili o proširenju vijesti među samom publikom i građanima koji su razmijenjivali vijest. Nakon 5 projekcija, tek sad se kod građana stvorila svijest o postojanju Druge zone, tako da bi bilo šteta da ne nastavimo ovim putem, naročito jer su dojmovi izuzetno pozitivni, kako na filmske naslove gdje su ljudi mogli plakati ali i smijati se, te iskusiti kako tople i humane priče, tako i strašne horore koje nikad prije nisu mogli pogledati te koji ne prate klasični format na koji smo navikli u američkoj produkciji. Tajne lokacije su bile po gradu na našim već inače poznatim lokacijama (primjerice Muzej grada ili eko vrtovi) ali mi smo te lokacije prenamijenili i uredili da publika ima osjećaj kao da je ušla u drugu zonu, ljetna skrivena opuštena atmosfera s lampicama, svijećama, klipićima, platama mesa i kokicama, a sama publika nam je to i potvrdila – najčešći komentar je bio – kao da smo zaista ušli u drugu zonu. Tome je pridonijelo uređenje lokacija ali i odabir filmova.


Karla Lulić / PRIVATNA ARHIVA

Možeš li nam otkriti nešto o serijama koje će se snimati u Koprivnici, a čije je financiranje odobrio HAVC?
„Poštovani kukci i druge jezive priče“ je naš passion projekt za koji smo preuzeli veliki rizik hoće li ga biti moguće podići na noge, jer je žanrovski vrlo specifičan i nije tipičan za hrvatski audiovizualni pejzaž, a inače humor ponekad teško putuje van granica zemlje ili regije. Nismo uopće bili sigurni hoće li se primiti i kod nas a i u inozemstvu, jer osim humora i horifičnog stila, također niti format antologije (svaka epizoda za sebe svoja priča) nije baš česti format kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu. Ova serija smještena je u zgradi za vrijeme toplotnog ljetnog vala, te uzima svakodnevne situacije i obrađuje ih kroz apsurd postojanja i naše ljudske prirode. 8 epizoda i 8 priča stanara, to su priče o malom čovjeku ali ispričane kao male noćne more, a sve priče povezuje stari Miro, predsjednik stanara koji jednog dana spazi da žohar uđe u zgradu i odlučan je da ga uhvati. Serija počinje jednom malom djevojčicom Klarom koja za svoj rođendan hoće lutku „iz televizora“ koju je vidjela prilikom prikazivanja dokumentarca o Černobilu. Klara hoće tu lutku iz Černobila, ozračenu i prljavu koju je vidjela na krevetu napuštene dječje bolnice, te roditeljima priredi živi pakao dok ne dobije tu lutku. Iscrpljeni roditelji, kao zombiji, naruče originalnu lutku iz Černobila preko Alli Expressa, paket dolazi u zgradu i ozrači cijelu zgradu, dok roditelji gledaju svoje dijete u zaštitnim odijelima kako se igra s lutkom. Žohar koji je ušao u zgradu također se ozrači te se multiplicira, Miro sada vidi žohare posvuda, oni kao da imaju plan i preuzuimaju zgradu. Za to vrijeme pratimo priče ostalih stanaram primjerice Anju koja umire od raka zbog zračenja ali ima smrtni strah da bude živa zakopana pa naruči pozive na mobitel u svoj lijes za svaki slučaj da provjere je li živa, ili priča umirovljene bake Katice koja zadnjim novcem kupi smrznute ribe ali joj se pokvari frižider i svim snagama pokušava spasiti svoje ribe od truljenja, ili luzer Marko koji u svojim 30-ima živi s roditeljima te kako bi se na brzinu obogatio potpiše neku policu životnog osiguranja ali nije čitao mala slova, pa ostane bez svega… Snimili bismo čitavu seriju na području grada Koprivnice, vrijednost serije je oko 1 milijun eura a planira se oko 3 snimajuća mjeseca, te za tu potrebu bismo izgradili studio koji bi glumio stanove i zgradu, što će zahtjevati veliki gospodarski i umjetnički input građana i angažirati će cijelu zajednicu. „Oblak čvoraka“, serija koja adresira životne i iznimno važne probleme mladih kao što su vršnjačko nasilje ili ovisnost mladih, te probleme imidža na društvenim mrežama, depresija i anksioznost mladih, ljubavni problemi. Specifičnost ovog projekta je što bismo tražili mlade glumce s područja Koprivnice i tako otkrivali nove buduće talente hrvatske kinematografije, pošto se radi o tinejdžerima i nema profesionalnih glumaca u toj dobnoj skupini, mi ih moramo izgraditi. Snimanje će se također u potpunosti odvijati u Koprivnici u jednoj od osnovnih škola u trajanju 3 mjeseca, a ukupna vrijednost projekta je oko 1 milijun eura. Već smo spomenuli istraživanje i suradnju s učenicima i koprivničkim školama o temama koje ih tište, naša djeca žele samo da ih se čuje, vidi i razumije. Jako smo lijepu suradnju ostvarili s našim učenicima te se nadamo nastaviti tako u daljnjem procesu razvoja, a ovom prilikom zahvaljujem ravnateljima škola, pedagozima i psiholozima, i to Gimnazije Fran Galović, Osnovne škole Braća Radić te Srednje škole Koprivnica.

Često možemo čuti komentare kako u Hrvatskoj nema dobrih serija. Misliš li da je to doista tako i mogu li spomenute dvije serije to promijeniti?
Upravo gore spomenute 82 prijave TV projekta za razvoj na Javni poziv HAVCa govori koliko naša TV industrija buja i poprima vrlo važan aspekt kulture i umjetnosti te TV zabave i konzumacije sadržaja. I to je zapravo jako lijepa vijest. S druge strane, prilikom razvoja naših serija polazimo i mi od logike kako možemo nešto novo i svježe ponuditi hrvatskoj javnosti, te su naše obje serije prepoznate i od strane HAVCa kao serije koje zaista nude nešto drugačije. Ovim projektima preuzeli smo veliki rizik i bilo je potrebno ogromno povjerenje da se takvo nešto uopće može primiti u Hrvatskoj, i sva sreća imali smo dobar instinkt, uz upornost koju uvijek imamo jer nikad takav razvoj ne ide glatko i treba puno vremena prije nego uopće prođe na natječaju. Riječ je o originalnim pričama i formatu kakav već duže vremena ili uopće nismo imali prilike gledati na televizijskim ekranima. Nadamo se da će i publika prepoznati naše TV serije kao jedinstvene i svježe i uživati pred malim ekranima.

Za dobar film potrebna je emocija, dobar tim i dobre radne navike, ali i dobar odmor

Tvoja se udruga zove ‘Dobar film’. Što je potrebno za ‘dobar film’?
Za dobar film potrebna je emocija, prilikom rada na scenariju radim na srži, odnosno srcu filma, a emocija često izostaje općenito iz europske kinematografije, vrlo su intelektualizirani filmovi. Ne znači da nisu dobri, ali moje osobno mišljenje je da je emocija najbitnija.
A za „Dobar film“ je potreban dobar tim i dobre radne navike, dobar i pozitivan pristup i povjerenje u projekt, dobra analiza potencijala samog projekta i na kraju dobar odmor, jer se u Dobrom filmu puno radi, a kao i u sportu, bez dobrog oporavka nema dobrog rada.

Snimaju li se filmovi u Hrvatskoj u lošijim uvjetima nego u susjednim zemljama? Utječe li to značajno na domaću filmsku produkciju i njenu kvalitetu?
Hrvatska je bolji primjer, ako uspoređujemo zemlje u regiji, odnosno zemljama bivše Jugoslavije, ali manje je izvora financiranja nego u europskim i svjetskim produkcijama, pa je hrvatski film primoran ulaziti u koprodukcije kako bi osigurao veća sredstva dovoljna za pokrivanje troškova. Film je skupa igračka i vrlo velika financijska odgovornost koja zahtjeva veliki broj ljudi na projektu i odgovorno vođenje projekta, a i strpljenja jer dok se projekt digne na noge prođe niz godina. Zasigurno sve to utječe na kvalitetu produkcije, napori da se poboljšaju uvjeti ipak postoje i od strane filmskih djelatnika i od strane institucija, iako se uvijek institucije treba malo više gurati, ali ja uvijek gledam sve pozitivno, pa tako i to.

Nezaobilazno pitanje za sve koji se bave kreativnim radom – može li se u Hrvatskoj živjeti od filma?
Ovisi, imali smo baš diskusiju na tu temu u sklopu panela unutar HDFR – Hrvatskog društva filmskih redatelja čija sam članica i odgovora nema, neki da, neki ne. Sve ovisi o pristupu i posvećenosti, koliko projekata vodiš istovremeno, neki rade i na drugim poslovima, reklamama i komercijalnim projektima a neki imaju skroz neke druge poslove a ovo rade projekt po projekt.
Ukratko, mišljenja sam da u ovom poslu treba puno posvećenosti i discipline, svaki dan puno radno vrijeme i jedino se tako može živjeti od toga.


Godinama si živjela u Parizu, a sada si već godinama ponovno u Koprivnici. To je povratak iz višemilijunskog grada u gradić od tridesetak tisuća ljudi. Je li ti u početku povratak teško pao, fali li ti Pariz i kako ti je danas u Koprivnici?
Povratak je bio najbolja moguća odluka, nikako mi nije teško pao, jer je bila savjesno donesena i povratak je bio priželjkivan. U Parizu sam provela 10 predivnih godina, proživjela sam grad a prije toga sam živjela 10 godina u Zagrebu i iskreno dosta mi je bilo gužvi i zagađenja, te sam se zaželjela mira i da se posvetim radu u podrčju u koje uživam i posvetim svoje vrijeme na ono što mi je bitno, a to mali grad omogućuje, jer nema trošenja vremena na putovanja i slično. Vrlo često dobijem to pitanje, kako iz Pariza u Koprivnicu, ali iskreno, kad živimo vani shvatimo koliko je sve relativno i da uopće nije bitno gdje si, već da si dobro i mirno sa sobom iznutra.

Vezani članci

Najčitanije