Koprivničanka Štefica Manjić službeno je za radnog dana odgojiteljica u dječjem vrtiću, no čim završi svoje radne obaveze s veseljem hita svojoj kući. Njena je kućica njena slobodica, a unatrag dvije godine povratak kućnom pragu još joj je draži budući da je tamo čeka stogodišnji tkalački stan. Riječ je o stroju kojeg današnje generacije mladih tek slabo poznaju, uglavnom su ih razgledavali u sklopu muzejskih postava.
Baš dan prije našeg posjeta Štefica je položila ispit u baratanju tkalačkim stanom. Korištenje ovog za današnje pojmove „svemirskog“ stroja naučila je u Virju, gdje joj je svoje znanje nesebično prenijela Ivanka Turković.
Štefica je odrasla u Zagorju gdje je selo vrvjelo starim zanatima, svirkom i druženjima do kasno u noć uz runjenje kukuruza i čehanje perja za jastuke. Nije tada bilo vodovoda, telefona niti asfalta.
– Baka je na kolovratu pripremala pređu za tkanje do kasno u noć. Znala sam je satima gledati. Pred kućom je sušila lan i pripremala ga za tkanje – prisjetila se Štefica. Želja da se i sama primi tkanja u njoj je tinjala godinama.
– Mama me često podsjećala na tkalački stan koji, nažalost, nismo uspjele sačuvati. Sve dok jednog dana nisam gledala televizijsku emisiju Farma i među starim zanatima ugledala jedan takav – kaže.
Smjesta je nazvala svoju prvu učiteljicu Nevenku Radočaj iz Posavskih Bregi i tako je tkalački stan prije dvije godine stigao do nje. S vremenom je od Ivanke Turković naučila što treba o snovanju, odnosno pripremi konca za tkanje na tkalačkom stanu.
– Nije lako. Dapače, vrlo je teško i nekoliko sam puta htjela odustati, ali kad vidim svoje prve tepihe i ove sadašnje, onda sam ponosna – kaže.
– Tkanje me jako smiruje i opušta i nakon dnevnog rada s djecom ovo je pravi melem za dušu. Dovoljno je da provučem par niti tkanine iglom i odmah osjećam neko ispunjenje mirom i ma kakav mi dan bio, tkanje je moja relaksacija i moja ljubav, a nadam se da ću se odlaskom u mirovinu tome još više posvetiti – otkrila je Štefica.
