Eto kiša je konačno stala i sad valja podvući crtu. U pravu ste, bila je već dosadna, uzrokovala poplave, ali zamislite da je nije bilo čitavo proljeće! Što bi bilo s usjevima, vrtovima, voćnjacima?
Pisali smo u prošloj kolumni o tome kako voda donosi život i završili smo na arhaizmu ili regionalizmu dažd, ali nismo stigli ulaziti dublje u izvor te riječi. Razvila se, rekosmo, iz staroslavenskoga dъždь, ali ono što je zanimljivo jest da je rekonstruirani proto-indoeuropski oblik *dus-dyu- „loše nebo”. Ima smisla, budući da je sunčano vrijeme i danas „lijepo” i „dobro”, a kišno nam je „ružno” i „loše”, bit će jer je tmurno, hladno i ne možete nikuda. A vrijeme očito ovisi o nebu.
Dyau- je dakle PIE „nebo”, iz korijena dyeu- „dan, svjetlo dana”, uz što je vezan tvorbeni sufiks *diwyós „božanski”. Nebo (< PIE nebhos „oblak”) nas je oduvijek fasciniralo. Još su naši davni preci shvaćali njegovu važnost, premda nisu razumjeli kako funkcionira, pa su ga objasnili kroz mitove. A ti su mitovi iznjedrili lik nebeskoga oca koji daje svjetlost i toplinu, ali i šalje kišu koja će natopiti zemlju, proces iz kojega nastaje život. Govorimo ovdje o najbolje potvrđenome indoeuropskom božanstvu, koji se u Vedama javlja kao Dyáuṣ Pitṛ́, u grčkome kao Zeus Pater, u Rimu Jupiter, a među Ilirima Deipaturos. Premda nismo onomad znali ništa o kondenzaciji i vodikovim vezama, bilo je očito da biljke rastu samo iz mokre zemlje, a kišu donosi nebo.
Još jedno božanstvo vezano uz kišu je *Perkwunos (vezano uz PIE *per „udariti” [munjom] ili *pérkʷus „hrast”, visoko moćno drvo koje često udara grom). Iz toga je korijena ime slavenskoga boga Peruna, gromovnika i gospodara neba, u vječnoj mitskoj bitci s rivalom Velesom (bogom podzemlja i stoke), kako opisuje Radoslav Katičić. Veles, koji živi u korijenu velikoga Jasena, stabla života, pokušava se u obliku zmaja ili zmije domoći krošnje, ali ga Perun (često u liku ptice grabljivice) gromom ubija. Pri tome se Veles u kapljicama kiše vraća u zemlju, natopivši je. Ta mokra zemlja odnosno boginja Mokoš, Perunova žena, tako postaje plodna i rađa obiljem.
Perun se katkada izjednačava s nebeskim ocem, a katkada smatra njegovim sinom, a Mokoš je mat syraja zemlja „vlažna (plodna) zemlja” odnosno Majka Priroda. Vezana je i uz Sunce, za koje Ivana Brlić-Mažuranić piše da mu je bila pomajka, a neki sukob Peruna i Velesa interpretiraju i kao borbu za naklonost Mokoši. Važno je naglasiti da se tu ne radi o sukobu dobra i zla, već o vječitoj, cikličnoj borbi prirodnih sila, koje izlaze iz ravnoteže i naravnoga stanja samo kako bi se u isto opet vratile. U tome je slučaju plodna zemlja podjednako oplođena od strane Peruna, koji obaranjem božanskoga protivnika gromom vraća u svijet red, kao i Velesa, koji razbijen u kapljice kiše u zemlju prodire, dajući joj vlažnost.
Isti je to ciklus, samo ovdje preseljen u kozmički red stvari, koji je život donosio u drevnome Egiptu. Ondje je u glavnoj ulozi bila rijeka: Nil. Mi smo ime preuzeli iz Grčkoga Neilos, a izvor mu je vjerojatno semitski korijen naḥal “riječna dolina”. Egipatsko je suho tlo svakoga ljeta Nil poplavio, a poplava je donosila razaranje, ali je za sobom ostavljala crnu zemlju po kojoj su ga drevni Egipćani zvali Ar ili Aur „crna”. Drugo mu je ime bilo jednostavno Iteru „rijeka”, koja je crvenu pustinjsku zemlju Deshret pretvarala u Kemet plodnu „crnu zemlju”.
Tako priroda održava život: razaranjem i stvaranjem koje se ponavlja iznova i iznova. Nažalost, kada se čovjek tu uplete, ravnoteže nestaje i preostaje nam samo žaliti se na vrijeme.
