Naveliko se već priča u visokim političkim krugovima da ćemo na parlamentarne izbore vrlo vjerojatno za manje od godinu dana. Oni bolje upućeniji kažu kako se šuška da bismo na birališta mogli već u proljeće iduće godine, svakako prije europarlamentarnih izbora koji će se održati točno za godinu dana, odnosno od 6. do 9. lipnja.
Ako je to točno, a sve ukazuje na to da jest, onda bismo već trebali svjedočiti izbornoj pretkampanji, posebno u oporbenim blokovima koji su u podređenijem položaju u odnosu na silne promidžbene alate koji su po defaultu osigurani izvršnoj državnoj vlasti. Jer premijeru, ministrima i čelnicima javnih tvrtki i javnih uprava kampanja može biti baš svaki dan, a da se ne zove baš tako, već redovan posao u interesu građana.
Andrej Plenković, uostalom, tu poziciju već mjesecima vješto koristi kako bi svako malo birače podsjetio što njegova vlada čini za njih: od povećanja plaća i subvencija za energente do izravne pomoći najpotrebitjima. O kapitalnim projektima da se ne govori – sad je upravo „pronađen novac“ i za dovršetak autoceste do Dubrovnika te spoja Rijeke s autocestom Zagreb – Split kod Žute Lokve. Autoceste Križišće – Žuta Lokva i Metković – Dubrovnik, hvali se Vlada, bit će gotove najkasnije do 2030. godine.
A kaj se tiče brze ceste do Koprivnice, hvala vam na pitanju, ona se uopće ne spominje u tim ambicioznim planovima i predizbornim obećanjima. Hadezeovoj vladi Podravina i Koprivnica ionako nisu važne, to je gola čijenica. Jedino naše što im je još važno je Podravka. I to ne treba čuditi jer takva situacija nije od jučer. Problem je što preko toga šutke prelaze župan Darko Koren iz Mreže i njegovi koalicijski partneri iz lokalnog HDZ-a, a tu prije svega mislimo na šefa iz sjene koprivničke organizacije Damira Felaka, saborskog zastupnika i čelnika županijskog ogranka Darka Sobote te formalnog predsjednika gradske filijale stranke u Koprivnici i dožupana Ratimira Ljubića. Što oni misle o tome da Vladu boli ona stvar za prometnu povezanost Koprivnice sa Zagrebom, nismo dosad imali prilike čuti.
To vam je s podravskim HDZ-om oduvijek tako. Oni već desetljećima ne odaju dojam da se previše uzbuđuju zbog izbornih poraza i nikakvog utjecaja u središnjoj vlasti. Njima su jedino važne osobne sinekure: pozicija direktora Hrvatskih šuma, menadžera u Podravki, člana Nadzornog odbora kompanije, ravnatelja državne institucije. Opći interes? Bitka za svoj kraj? To će smjerni hadezeovi kamaradi uvijek velikodušno prepustiti drugima. Neka oni pokupe svu slavu svijeta u fajtu za „naše stvari“.
No, vratimo se na temu – parlamentarni izbori su nam doista pred vratima. Novo istraživanje pokazuje kako bi, da su birališta bila otvorena ovaj tjedan, HDZ dobio otprilike isto kao SDP i Možemo zajedno. No, problem je da SDP i Možemo nisu zajedno i pitanje je hoće li uopće biti. To bi pak značilo kako će HDZ ubilježiti još jednu komotnu izbornu pobjedu. Uz to, najjača oporbena stranka ima još jedan veliki problem – lidera koji slabo kotira kod birača. Kad imaš ovakvu vlast prožetu korupcijom i kriminalom, a čelnik oporbe jedan je od nepopularnijih političara u zemlji, onda znaš da nešto u toj priči debelo ne štima.
I, dakako, umanjuje šanse za svrgavanje ovakvog HDZ-a s vlasti. No, šanse, unatoč Peđi Grbinu, uvijek postoje, pa ostaje nejasno zbog čega SDP i Možemo već nisu u nekom neformalnom bloku, najavljenoj alijansi koja bi se počela pojavljivati barem u redovitim mjesečnim istraživanjima. Jer nije isto kad je u anketama HDZ redovito gotovo duplo jači od druge najpopularnije stranke ili kad je gotovo poravnat s nekim jakim oporbenim blokom. Uostalom, da nisu Ivica Račan i Dražen Budiša početkom 2000. godine zatomili sve ideološke prijepore i karakterne razlike pa okupili šesteročlanu koaliciju, pitanje je tko bi 3. siječnja te godine osvojio najviše mandata u Saboru. I tko bi na koncu formirao Vladu uz HDZ-ova predsjednika države koji je nekome trebao dati mandat za sastavljanje.
Jer oporba je tada vratila nadu biračima. Poručili su im da imaju alternativu. I da ta alternativa doista može pobijediti na izborima. Istinabog, politika se u međuvremenu – s potpunim pravom, da se razumijemo – građanima potpuno zgadila, ali baš zato su tu oporbeni političari da im pokušaju vratiti barem malo poljuljane vjere. Ako neće oni, tko će, zaboga.
Da za oporbu nije sve izgubljeno, unatoč anketnim postocima i činjenici da Plenkoviću i ekipi snažno na ruku ide konjuktura upogonjena europskim novcem, pokazuje i popularnost predsjednika Zorana Milanovića, najjačeg i najautentičnijeg kritičara Plenkovićeve koruptivne i nesposobne svite. Jer i njemu su izbori iduće godine, pa će i on morati u aktivnu kampanju već u proljeće.
Ipak, ključni je preduvjet za kakve-takve šanse za izbornu pobjedu koalicija SDP-a i Možemo. Bez toga HDZ će vrlo izgledno opet biti najjača stranka u Saboru i opet će sastavljati vlast uz potporu manjinaca i junior partnera. Uostalom, odavno je cijelu političku mudrost o kojoj sad pričamo tako divno i jednostavno sažeo popularni njemački avijatičar iz cvjećarnice u New Yorku: „Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti“. Nadam se da su Grbin i Tomašević pročitali taj broj Alana Forda.
