Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević ovog je tjedna posjetio neku sportsku dvoranu neke obnovljene osnovne škole pa je tom prilikom za potrebe uobičajenih PR gluposti malo i prilično bezuspješno zaigrao ‘šicu’. Pokušao je, prenosi se, prvi put pa drugi pa treći pa peti, a onda je odustao i nasmijao se samome sebi. Dapače, loptu je dodao novinaru HRT-a koji je za razliku od njega odmah s lakoćom pogodio tricu.
Spomenuti sportski debakl nije prošao neopaženo i kod drugih ‘kolega’ političara pa se tako na društvenim mrežama odmah ‘oglasio’ Anto Đapić i podijelio fotografiju koja je onomad obišla internet, a prikazuje njega u uznemirujuće uskom dresu kako igra košarku. Molim vas, napisao je Đapić, usporedite gradonačelnika Zagreba i mene u doba kada sam kao gradonačelnik Osijeka igrao košarku! Pa ja sam na humanitarnoj utakmici ‘šiljio trice’, pohvalio se. Za ovoga Tomaševića sam LeBron James, navodno duhovito piše Anto koji je onomad jednako tako rekao i ‘Kad sam ja bio gradonačelnik, komaraca nije bilo, ali važno je znati reći molim i hvala’ i još štošta veleučeno i velevažno.
Nemojte me krivo shvatiti jer prije bih si sam pojeo obje ruke nego branio nekog političara, ali tobožnji Tomaševićev košarkaški debakl iz kojeg se sad svi ‘sprdaju’ na društvenim mrežama pokazuje barem tri stvari koje i nemaju jedine i izričite veze sa zagrebačkim gradonačelnikom.
Prvo, pijarovske majmunarije ne poznaju granice pa su se ljudi spremni svesti i na opice koje se uz animalne uzvike i kešenje zubiju klate na sve četiri ako to znači dobru fotografiju ili simpatični video s ciljem dodvoravanja nekoj ciljanoj skupini. Drugo, u ovoj je zemlji velikih ljudi i još većih sportaša najveća sramota loše baratati nekakvom loptom, ne uspijevajući je ugurati u obruč postavljen na neku određenu visinu, uputiti nogom između pravokutnih prečki, odalamiti reketom iznad nekakve mreže ili nešto slično, a što se već u sportu valja učiniti s loptom. Možete slobodno krivotvoriti svoje fakultetske diplome, obnašati dužnosti za koje nemate kompetencije, uzimati višemjesečna lažna bolovanja, zatajiti nekakve pare, namjestiti izbore, uhljebiti se u nekakvu državnu službu i po cijele dane rašpati nokte i tako dalje, ali ned’o vam bog da s lakoćom ne možete loptu utjerati u za to predviđeno mjesto poput novinara HRT-a. Treće, političari koji su mahom nesposobni i loše obavljaju posao koji rade, trebali bi valjda zato biti sposobni i odlično raditi sve druge poslove, počevši od zabijanja koševa u sportskim dvoranama pa do svega drugog, a čime se ljudi na ovome svijetu bave. Zamislite, na primer, da je Tomašević ili neki drugi političar stigao na nekakav aero skup te se za potrebe PR-a odlučio provozati malim jednokrilnim avionom ili da je, recimo, stigao u neku obnovljenu bolnicu koja je nabavila nekakav novi CT uređaj pa odlučio vlastoručno obaviti pregled nekog pacijenta ili da je, možda, svratio u neki proizvodni pogon i odlučio za TikTok video ili status na Twitteru malo ‘poštelati’ kompleksne robotske sustave. Nitko mu to, za početak, ne bi dozvolio, a još bi mu se manje smijali ako mu letenje avionom, pregled CT-om ili upravljanje proizvodnim robotima ne bi pošlo za rukom. Ali sport? I to loše? To nikako ne.
