Životni put Koprivničanca Dejana Domitrovića promijenio se u sekundi – nakon tragične prometne nesreće već gotovo dva desetljeća živi u invalidskim kolicima.
Kako nam je to i sam rekao, 2006. godine kao 19-godišnjak stradao je u izlasku.
– Bio je to klasičan izlazak s ekipom, malo neopreznosti i eto, život mi se promijenio u sekundi. U nogama, to jest donjim ekstremitetima, imam 100 posto invaliditeta i krećem se uz pomoć invalidskih kolica. Morao sam odrasti preko noći – ljudi s 19 godina nisu odrasli, imaju još ono nešto tinejdžersko, i onda, odjednom, neke stvari morate početi shvaćati ozbiljno. U to vrijeme imao sam velike planove što ću i kako ću, no sve se promijenilo i život se okrenuo, morao sam početi živjeti za neke druge planove koje nikad nisam mogao očekivati – poručio je Domitrović.
Prvi šok pritom mu je bio buđenje nakon operacije, a drugi nakon završetka liječenja i rehabilitacije, odnosno po povratku u svakodnevicu.
– Prvotni šok vam je dok vam liječnik dođe u bolničku sobu i kaže “Napravili smo najviše što smo mogli, no nažalost možda više nikad nećete hodati”. Slijedi rehabilitacija i liječenje, a još veći šok je povratak u normalu jer na rehabilitaciji se susrećete osobama poput vas i nemate osjećaj da ste drugačiji. No, kad se vratite u normalu, onda nastaje problem – nikog ne poznajete, nema nikog tko je u situaciji kao i vi, tu onda treba vremena dok sami sa sobom dogovorite što ćete i kako, gdje ćete dalje – naglasio je i dodao da je najteže proći kroz psihičku barijeru.
I dalje se nada da će prohodati
Tijekom suočavanja s novonastalom situacijom, neke osobe zatvore se u sebe, neke ne prihvaćaju novo stanje u nadi da će prohodati, dok se neke posvete nečem drugom, nastavio je Domitrović.
– Nema neke šablone, svaka osoba je individualna. Zadobio sam ozljede leđne moždine, to je izrazito teško stanje i oporavak se mjeri u sitnim koracima. U početku ne osjećate ništa, a onda dok osjetite samo trn u nozi, već vam to jako puno znači. Iako sam sada u kolicima duže nego što sam hodao, nada za potpunim oporavkom nikad nije umrla. Baš sam nedavno pričao kolegi, dok sanjam sebe, nikad se ne sanjam u kolicima. Psiha i dalje radi, želi da ja hodam, to je jednostavno neobjašnjivo. Mislim da ta nada nikad neće umrijeti – poručio je.
Kad je pak riječ o svakodnevnim teškoćama osoba s invaliditetom, Domitrović se osvrnuo na problem parkiranja.
– Ljudi bez znaka pristupačnosti parkiraju na žute linije ili na traku za izlaz s kolicima, to je još uvijek velik problem. Rekao bih da su uzrok tome nedostatak edukacije i nemar – ljudi se opravdavaju “Samo sam na pet minuta skočio do bankomata”, no nekome baš tih pet minuta može jako puno značiti – naveo je.
Nova ljubav – košarka
Domitrović je na rehabilitaciji pronašao svoju novu ljubav – košarku. Kako je kazao, tijekom liječenja upoznao je prijatelje iz Varaždina koji su se bavili upravo ovim sportom te ga motivirali da košarka u kolicima zaživi i u Koprivnici. Kasnije, točnije 2015. godine, pokrenut je i Košarkaški klub osoba s invaliditetom Koprivnica čiji je Domitrović predsjednik.
– Okupio sam ekipu, imali smo pokazni trening i nas nekoliko se zaljubilo u taj sport. Ljubav prema košarci je i danas tu, neće tako brzo nestati. Klub je osnovan prije nešto više od 10 godina, u početku smo imali jako puno članova, no neki su istupili, neki su nas nažalost i napustili. Jako smo dobro pokrenuli klub – već prve godine ovdje u Koprivnici imali smo Kup košarke u kolicima. Došlo je osam tadašnjih klubova – prisjetio se Domitrović.
KKOI Koprivnica se gasi
Situacija je danas nešto drugačija, klub broji 10-ak članova, u dvorani Branimir treniraju dvaput tjedno, odlaze i na natjecanja diljem Hrvatske. No, klub će se ugasiti, otkrio nam je Domitrović. Gašenje pritom neće biti naglo, očekuje se da će klub prestati postojati tijekom ove ili početkom sljedeće godine.
– Osobe s invaliditetom se teško uključuju u sport, ta situacija nažalost nas je zadesila. Neki naši članovi morali su odustati zbog privatnih razloga i jednostavno nas više nema dovoljno da bismo mogli sudjelovati u natjecanjima. Zato smo morali donijeti takvu odluku, morat ćemo se spojiti s varaždinskim klubom, neki naši igrači tamo će nastaviti s košarkom – poručio je i dodao da je za košarku u kolicima unazad 10 godina ipak napravljeno dosta toga, a smatra i da je parasport u Hrvatskoj u uzlaznoj putanji.
“Nisam ja sportaš”, “Nije to za mene”, “Ne vidim se ja u tome” – razlozi su to zbog kojih se osobe s invaliditetom najčešće ne priključuju sportskim aktivnostima, još je kazao Domitrović.
– Puno ljudi misli da je košarka opasna, no mi smo u kolicima vezani pojasevima i mogućnost ozljeda je stvarno minimalna. Sve se s vremenom da uvježbati, baš sam neki dan vidio da u Velikoj Britaniji košarku u kolicima igra čovjek bez jedne ruke. Naravno, prema stupnju invaliditeta neke osobe stvarno ne mogu pomicati ruke i to je prepreka, no mislim da osobe sa zdravim rukama nemaju prepreku – naglasio je.
Košarka u kolicima skup je sport
Dodatan problem je i činjenica da sportska kolica koštaju od 5.000 eura nadalje što je osobama s invaliditetom često nedostižan iznos.
– To je izrazito velik novac koji je teško skupiti, no trudimo se što više ulagati u opremu. Pokušavamo se “držati” unutar kluba pa da klub pomogne u nabavci kolica jer osobe s invaliditetom imaju i druge potrebe, teško bi im bilo samostalno izdvojiti toliki novac – kazao je.
Unatoč svemu, svaki sport je dobar, za kraj je poručio Domitrović.
– Svatko tko se u nečemu vidi, neka se bavi time, i neka ga obitelj podržava jer će samo uz ustrajnost doći do rezultata. Osobama s invaliditetom puno će značiti i da se više uključe u društvo. Sport je vrlo važan dio života – zaključio je.
Tekst pripremili Tomislav Matijašić i Sandrino Sabolić.
