Goran Tribuson čovjek je i pisac izrazitog duha i humora, a što je već na prvi pogled očito i u njegovim knjigama i zbog čega je danas još uvijek jedan od najčitanijih i najtiražnijih hrvatskih autora. Sebi pristupa isuviše skromno, o nekim od svojih prvih knjiga poput ‘Snijega u Heidelbergu’ ne voli pretjerano ni govoriti, a o drugima s kojima je trajno osvojio domaću čitateljsku publiku poput ‘Povijesti pornografije’ misli da su sasvim slučajno prodane u više od stotinu tisuća primjeraka. Treće bi radije sam dijelio prijateljima, nego ih prodavao, a neke poput najnovije knjige ‘Obiteljske slike’ trenutno promovira po knjižnicama u Hrvatskoj i drago mu je da su ljudi zbog toga voljni čak i ‘popeti se na drugi kat’. Tribuson je u Koprivnicu stigao u sklopu Galovićeve jeseni gdje je u Knjižnici i čitaonici ‘Fran Galović’ predstavio svoju najnoviju knjigu, pričajući u svom stilu najviše o svemu drugom, osim o baš toj knjizi. Bio je to i povod za kratak razgovor i otkrivanje Tribusonovih veza s našim krajem, od toga da je u nekoliko navrata bio gost koprivničke Pivnice i da u knjigama spominje Šodericu pa do toga da je diplomirao baš na prozi Frana Galovića.
Zanimljivo mi je da ste diplomirali baš na Galoviću jer ga ovdje prvenstveno drže za pjesnika, no Vi ste prozaik. Zašto baš Galović?
– Znam da je on pjesnik, no kako sam ja već tada bio sklon tom žanru fantastike, tražio sam u hrvatskoj literaturi autore koji imaju tu vrstu iskustva i to je ono što je meni Galovića približilo. Druga stvar je bila i ta neka blizina, ja sam Bjelovarčan, a on je tu iz Peteranca, znao sam i njegovu sudbinu i sve to što se dogodilo u ratu… stradao je na Solunskom frontu veoma mlad…
Prije nekoliko ste godina, uz brojne druge nagrade, dobili i nagradu Fran Galović, a spomenuli ste i da Vam je ponekad bilo neugodno jer i niste znali previše o onome čije ime neka nagrada nosi. Drago mi je da to s Galovićem ipak nije bio slučaj.
– Naravno, isto je bilo i s Gjalskim jer se također radi o piscu kojeg jako cijenim. Mislim, ja sam konačno i završio studij koji se tada zvao jugoslavistika, a danas kroatistika i sve su to bili autori koji, ne samo da su me zanimali, nego sam ih bio i obavezan pročitati jer sam se u tom smislu odgajao za budućeg profesora što sam svom srećom uspio izbjeći, da radim na školi. To me, nakon što sam počeo pisati, sve manje zanimalo, ići po nekakvim gimnazijama i predavati tko je Mažuranić, tko Galović i tako dalje.
U posljednje se vrijeme bavite autobiografskom literaturom koja često zapada u nostalgiju. Slažem se s Vašim razmišljanjem da nostalgiju treba izbjegavati, najviše ironijom i sarkazmom, no kako se zapravo obraniti od nje? Mora li pisac u tom slučaju odmah i samome sebi biti urednik?
– U svakom literarnom djelu koje pišeš si odmah i sam sebi urednik. Ja sam naprosto izbjegavao tu jeftinu nostalgiju, nostalgiju koja je sračunata na suzu, na bol, koja u sebi ima nekakav element kiča i trudio sam se da o tim starim danima govorim s određenom distancom u kojoj ti onda pomogne ironija. Ta ironija je neka mjera kojom se distanciraš od nostalgije. Dobro, bilo bi apsurdno reći da u tim knjigama nema nostalgije. Ima, naravno, ali trudio sam se da knjige ne ostavim samo u tom nostalgičnom ugođaju, nego da ih s nečim učinim zanimljivijim. Ne znam koliko sam u tome uspio, ali to je bila moja namjera, da kad čitate nemate osjećaj da čitate spomenarsku prozu.
Kamo autor može nakon autobiografije?
– Može svuda. Mislim, ne postoji nekakav zadani slijed kojim bi pisac nakon autobiografije morao ići u ovom ili onom smjeru. Ono što je uobičajeno kad se baviš literaturom je da počneš s poezijom. Ja nikad nisam pisao poeziju, osim punk recitative za bend svoga sina, no to se ne bi ni smjelo računati kao literatura. Nakon poezije obično dolazi pripovijetka i to sam radio, napisao sam nekoliko knjiga pripovijedaka i onda sam prešao na romane.
Točno, počne se s poezijom, a ovo je nekakav slijed kojim ide prozaik.
– Tako je, no to je slijed u kojem se nižu žanrovi, a ne tematika. Vi mene pitati baš kamo nakon autobiografije. Slobodan si ići kamo želiš, u distopiju, znanstvenu fantastiku… nema neke zadane logike koja se mora slijediti. Ja sam odlučio da ću prestati pisati tu vrstu knjiga, te polu autobiografije jer se radi o knjigama u kojima se evociraju ne samo događaji, nego i određene situacije u kojima su se događaji mogli dogoditi. Autobiografiju naprosto ne možeš pisati potpuno objektivno. Kako ćeš pisati o događajima koji su se, recimo, zbili kad si imao tri godine? Sjećanje i pamćenje ti naprosto ne doseže do tog razdoblja.
Mnogi autobiografije drže za činjenice. Možda bismo one koji će posegnuti za ‘Obiteljskim slikama’ trebali upozoriti da to i nije baš tako.
– To je fiction, a čim je nešto fiction, to je izmišljeno. Postoji biografija kao nekakva znanstvena činjenica, ali i ona je opet napisani tekst koji je fiction. Amerikanci i Englezi imaju to krasno riješeno, imaju riječ ‘ficiton’ koja se odnosi na umjetničku prozu. Obilna proza je za njih, ne znam, uputa za popravljanje bicikla. To je proza, a ovo sve što je umjetničko, beletrističko, to je ficiton i onog trena kada napišeš autobiografiju na taj način si u području ‘fictiona’ i ništa se više ne može provjeravati kao nešto što bi trebalo biti apsolutno točno. I autobiografije su literature.
