Maltretiranje, vika i svađa bili su svakodnevica ove žene punih 10 godina braka, a nakon toga je krenulo i batinanje. I to ne samo šamari, već bi nju i mlađu kćer lovio noževima, naguravao, urlao, bacao i lomio stvari po kući. Nije se smjela ni samostalno istuširati, već samo u prisutnosti supruga. Smatrao je da će, ako se zaključa, kroz kupaonski prozor dovesti ljubavnika…
Tema nasilja nad ženama spominje se sporadično i to uglavnom u vrijeme obilježavanja Međunarodnog i Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama (25. studenoga) ili kad se dogodi tragedija. No, ono je prisutno svakodnevno, događa se u našem susjedstvu i osobama koje poznajemo.
Naša je sugovornica (podaci poznati redakciji) 21 godinu trpjela nasilje svog supruga. Tada se napokon trgnula i rekla – dosta je! Život ispunjen nasiljem danas je njena prošlost, a ožiljci na tijelu i duši podsjetnik su i opomena.
– Na sam dan našeg vjenčanja primijetila sam da se nešto s mojom suprugom događa. Išla sam plesati sa svojim vjenčanim kumom i njemu to nije odgovaralo. Čudno me gledao i prigovorio mi je – priča nam žena koja tada još nije ni bila svjesna za koga se udala. Kako i sama kaže, nije ni slutila da je sve to samo početak pakla koji ju je snašao i koji je proživljavala zajedno sa svoje dvoje djece.
U početku su živjeli na selu nedaleko Koprivnice kod njenih roditelja. Kako su svađe bile sve učestalije i ljubomora je rasla iz dana u dan, odlučila je s obitelji preseliti u grad ne bi li tako njeni roditelji bili pošteđeni slušanja svađa i ljubomornih ispada.
Alkohol i ljubomora
– Tek kada smo se doselili u novu kuću, pokraj njegovih roditelja, problemi i svađe su se samo nizali. Dolazio bi po mene na posao jer nije htio da me itko vozi kako ne bih završila, po njegovom, u krevetu s tom osobom. Konstantno me zvao na telefon i uvijek sam morala biti dostupna jer, ako se nisam javila, opet su postojale sumnje da ga varam i tko zna što radim – prisjeća se i dodaje kako se sljedeća katastrofa dogodila na krstitkama djeteta kada je na ruku stavila sat, a on ju je zgrabio i upitao za koga se to ona sređuje.
– Tada sam zapravo shvatila da mi je suprug alkoholičar i opsjednut ljubomorom za koju nikada nije imao povoda jer sam stalno bila kod kuće ili na poslu. Nigdje drugdje nisam ni smjela, a kada bih bila doma, s posla je dolazio da provjeri jesam li sama ili imam ljubavnika – ističe i dodaje kako je svaki dan živjela u iščekivanju na što će planuti i kako će reagirati.
– Nisam se smjela samostalno istuširati, već samo u njegovoj prisutnosti jer mi je govorio da ću si, ako se zatvorim ili zaključam, kroz kupaonski prozor dovesti ljubavnika. Luđak je blaga riječ za njega – ističe i dodaje da su psihičko maltretiranje, vika i svađa bila njezina svakodnevica punih 10 godina braka, a nakon toga je krenulo i batinanje.
I to ne samo šamari, već bi nju i mlađu kćer lovio noževima, naguravao, urlao, bacao i lomio stvari po kući.
– Svaki moj dolazak kući za mene je značio novi problem, novu tučnjavu i strah. Jednostavno nisam znala što mu reći i na koji način, a da si to ne protumači krivo. Bilo me jako strah za djecu. Sin se nekoliko puta postavio na oca što nije završilo dobro, a kćer bi samo strašno vikala i plakala kada bi nas on napadao – priča nam sa suzama u očima žena koja u 21 godinu braka nije popila ni jednu kavu sa svojim prijateljicama jer to nije smjela.
Sve je godine njen suprug nijekao da pije i ni u jednom trenutku nije priznao da ima problem s alkoholom. Ona bi mu izlila sav alkohol, a on bi kupio drugi i skrivao ga po dvorištu, zakapao pod ogradu, pospremao u garažu i boce punio vodom kako ne bi primijetila da nedostaje alkohola u njoj.
– Kada sam sve to primijetila, za mene i moju djecu je već bilo kasno. Mnogo puta sam s kćerkom po snijegu trčala iz kuće i molila susjeda ili svekrvu za pomoć. No, nitko se nije udostojio ni izaći, a kamoli mi pomoći – ističe i dodaje kako joj je ipak najteže bilo kada je sin istjeran iz kuće. Tada bi mu vrećice s hranom ostavljala po dvorištu i sa sinom razgovarala mobitelom kako ju suprug ne bi čuo i vidio jer u protivnom bi za to dobila batine.
Pomoć institucija tražila je nekoliko puta, ali uvijek uzalud. Policija bi, kaže, izašla na uviđaj, porazgovarala s njenim suprugom koji je tada bio najbolja i najpristojnija osoba na svijetu i koji bi obećao da se to više neće ponoviti i oni bi otišli.
– Meni su govorili da nemam vidljive ožiljke na tijelu i da mi ne mogu u potpunosti vjerovati. No, prije nego bi policija izašla iz dvorišta dobila bih novi šamar i prijetnje. Kćer mi se držala za noge i vrištala, a on bi nas bacao po kući i prijetio da će nas zagutiti, zaklati. Ma, strašno što je sve ona kao mala djevojčica prolazila – govori i dodaje da ga je čak nekoliko puta policija i odvela na triježnjenje pa vratila nazad i sve je opet bilo isto.
Mnogo puta mu je dogovarala liječenje i nikada nije pristao, a kada je konačno pristao, onda bi gutao tablete i pio alkohol i tada bi, kaže, bio još gore čudovište.
Od supruga se, kaže, nije usudila otići jer se bojala što će se tada dogoditi i djeci i njoj. Radila je za minimalac, sin joj se školovao, kćer je išla u vrtić i jednostavno joj njena plaća ne bi bila dovoljna za preživljavanje. Odlučila je ostati, ali se tada s kćerkom preselila u potkrovlje kuće gdje je imala i maleni hladnjak kako ne bi bila u kontaktu sa suprugom. J
Posljednjih pet godina živjela je bezvoljno i s nadom da će doći i njezinih pet minuta i da će sve ovo proći i pasti u zaborav. Bilo joj je samo važno da su joj djeca živa, zdrava i uz nju.
Traume
– Jednom kad je opet divljao po kući, dozvolila sam da me udari kako bi mi ostala modrica i kako bi policija vidjela da ne lažem i da kraj sebe imam psihopata. Kada su došli, molila sam ih da ga zadrže tri dana kako bih se mogla s kćerkom iseliti i sinu javiti gdje ćemo biti jer je on tada bio u drugom gradu u kojemu je studirao – govori nam i dodaje kako je tada otišla na stan i od počela raditi i po nekoliko poslova ne bi li imala dovoljno za režije, stanarinu i za djecu.
– I kćer mi je tada krenula u školu i trebalo joj je svašta. Nisam se brinula o njoj nego sam samo radila i radila da ona ima sve što joj treba. Srećom, sin se snašao i zaposlio se pa mi je tada financijski bilo malo lakše – priča nam i dodaje kako joj suprug ni tada nije dao mira. Dolazio bi u stan gdje su živjele, prijetio im i dalje, odlazio bi joj čak i na posao i maltretirao ju i omalovažavao.
– ‘Ti si glupa i tupa i ne možeš se sama snaći u životu’, govorio mi je godinama i možda ni zato nisam uspjela pobjeći od njega jer me nekako i uvjerio u tu priču – naglašava i dodaje kako joj ni socijalna služba ni u kojem trenutku nije izašla u susret.
– Morala sam kćer po zakonu dati ocu za vikend ili određene dane po dogovoru usprkos njenom protivljenju. Ona bi urlala dok bi on dolazio po nju. Možete misliti kako je meni tada bilo. Dijete vrišti, a ja ju moram pustiti jer zakon tako naređuje. Mokrila je u krevet zbog svih tih trauma i ja to govorim socijalnoj radnici i ništa – ističe i dodaje da pomoć nije dobila ni od koga, ni obitelji, a ni od jedine institucije koja bi za to trebala biti zadužena. Dakle, kako kaže, sustav ne funkcionira, ni za zlostavljane žene, a ni za djecu. Pomogni si sam ili će ti pomoći Bog, dodaje.
– Iako danas imam novi život, kuću, divnog supruga i sve je to nekako iza mene, kada vidim bivšeg tresem se i hvata me panika. Prošla sam pakao i izvukla sam se zajedno s djecom, no djeca mi nažalost imaju velike psihičke i zdravstvene posljedice koje će ih pratiti cijeli život, a sve to zahvaljujući gadu koji nije zaslužio da ga se itko u životu sjeti i pita za njega – naglašava ova snažna žena koja je vlastitim rukama i umom uspjela izbjeći tragediju i danas živi novi život punim plućima.
– Za sreću nam stvarno treba jako malo, a ja tek u 60-im godinama mogu reći da uživam u životu i borim se i dalje sa svim preprekama. Nikad ne znaš što donosi sutra – zaključuje i svim ženama u sličnim situacijama poručuje: Ne čekajte, budite hrabre i odmah nešto poduzmite.
