Od trenutka rođenja, svakim udahom bližimo se neizbježnom. Smrt nam je svima neminovnost, a jedina pitanja koja si postavljamo u svezi s njom jest: gdje, kada i kako će nas zadesiti?
Većina nas nada se da će biti bezbolna, doći po nas u snu i nenajavljena. Nažalost, nerijetki nisu pomilovani takvom sudbinom pa kraj života dočekuju znajući otprilike kad će, gdje i kako okončati životnu pustolovinu.
Zamislite situaciju u kojoj čekate da vam liječnik kaže što govore rendgenske snimke vaših pluća. Nadate se da će reći kako više ne morate piti antibiotike jer je upala dišnog organa izliječena. No umjesto da vam kaže kako je došlo vrijeme prekida bolovanja ili da treba popiti još jednu kuru tableta, on vam saopći informaciju kojoj se niste ni u primisli nadali. Snimka je pokazala, kaže pulmolog, da se ispod upale skriva neizlječiv i agresivan tumor.
Kako se pacijenti, ali i liječnici nose s razgovorom nakon kojeg se onome koji uglavnom sluša mijenja gotovo cijeli pogled na svijet, otkrio nam je iz iskustva dr. med. Ozren Koluder, voditelj odjela pulmologije i infektologije u Općoj bolnici dr. Tomislav Bardek.
Nikad nije lako
Kazujući nam iz pozicije onoga koji je nosilac loše vijesti, Koluder ističe da priopćiti lošu vijest nije nikada lako niti jednostavno, čak i ako se ne odnosi izravno na sugovornika. Osobito je zahtjevno priopćiti lošu informaciju o stanju zdravlja bolesniku jer je takva vijest uvijek suprotna njegovim željama i očekivanjima.
Ipak, kaže, svatko ima pravo na potpuni uvid o svojoj bolesti i mogućnostima liječenja, kako bi očekivani učinak liječenja bio što bliže realno mogućem.
– Osobno, i nakon višegodišnjeg rada s pacijentima, nije mi jednostavan susret prilikom kojeg pacijenta moram obavijestiti da boluje od neizlječive bolesti. Prije svakog takvog susreta pokušam se u sebi što je moguće bolje pripremiti i izabrati adekvatan način kako osobu preda mnom najprimjerenije informirati o stanju njegova zdravlja to jest uznapredovalosti bolesti– otkriva nam Koluder.
Prilikom neželjenog razgovora u pacijenata je u početku najčešće prisutno negiranje. Najčešće pomisle da se to njima ne događa
Prilikom pripreme za razgovor koji je više nego neugodan za obje strane, kaže naš sugovornik, uvijek uzima u obzir karakter, životnu dob, mentalni i obrazovni status, sve u cilju kako bi informacija koju će prenijeti biti razumljiva, precizna te nedvosmislena.
Iskren razgovor, bez okolišanja, uvjet je za stvaranje pozitivnog odnosa i povjerenja između pacijenta i liječnika što je osnovni preduvjet za uspješno liječenje. Davanje netočnih informacija, tvrdi, bilo u dobrom ili lošem smislu uvijek završi razočaranjem i nepovjerenjem što umanjuje mogućnost pozitivnog ishoda liječenja i u tom smislu niti jedno niti drugo ne dolazi u obzir.
Zadnjih godina razvojem medicine značajno su se poboljšale mogućnosti liječenja, ali istovremeno donošenje odluka sve je kompleksnije i često u trenutku informiranja pacijenta o prirodi bolesti nije moguće ponuditi rješenje, odnosno liječenje, i prognozu.
Period čekanja i neizvjesnosti osobito je zahtjevan za pacijente i zdravstvene radnike. Unatoč pripremi i nastojanju da se sagledaju i uvaže sve okolnosti, ponekad pacijenti reagiraju neočekivano na informaciju o neizlječivoj bolesti, otkriva nam Koluder.
– Jedni je prime vrlo mirno, drugi, što je naravno stresnije, uz burnu reakciju. Na svaki scenarij treba biti spreman jer niti šutnja niti prepirka nisu dobra opcija – kaže Koluder.
Najteže je mladima
Prilikom neželjenog razgovora u pacijenata je u početku najčešće prisutno negiranje. Misao, to se ne događa meni najprisutnija je u takvih konverzacija s liječnikom. Potom je slijedni ljutnja na samoga sebe zbog neadekvatne brige o zdravlju za života. Jednako je prisutan i izrazito negativan stav prema drugima, bilo da se radi o teškim životnim uvjetima kod kuće ili na poslu, okrivljavanje zdravstvenog sustava zbog zakašnjele dijagnoze i druge moguće izvanjske razloge.
Naposlijetku dolazi prihvaćanje realnosti, suočavanje s činjenicama i suradnja sa zdravstvenim radnicima u cilju najboljeg mogućeg ishoda liječenja.
Na upit postoji li razlika između žena i muškaraca u prihvaćanju vijesti kojom se saopćava da se nazire kraj životnog vijeka, Koluder odgovara potvrdno.
– Razlika je u primarnijoj reakciji. Žene su sklonije pokazati tugu, muškarci ljutnju, ali naposljetku većina prođe kroz sve faze suočavanja – ističe koprivnički liječnik.
Kaže da puno veću razliku čini dob pacijenta kojem se dijagnosticira neizlječiva bolest. Stariji ljudi u pravilu lakše prihvate činjenicu da će im život još kratko trajati i uglavnom su pomireni sa svojim odlaskom jer je to prirodno. U razgovoru znaju spomenuti da su dobro i dugo živjeli, svoje želje i uloge ispunili.
Mladi ljudi koji obole od neizlječive bolesti znatno se teže nose s posljedicama, tvrdi Koluder
– Mladi ljudi koji obole od neizlječive bolesti znatno se teže nose s posljedicama, a osobito teško s najavom skorašnjeg kraja života jer je to biološki gledano neočekivano. Dakle, nisu se trebali niti razboljeti, a kamoli gledati smrti u oči. Ipak, smrt je neizbježna i nakon rođenja drugi najvažniji događaj. S njome se svatko od nas, bez iznimke, jednom mora suočiti – objašnjava Koluder koji nam otkriva da se jedna skupina ljudi lakše suočava sa skorašnjim krajem života od druge. Riječ je o vjernicima i ateistima.
Vjernici i ateisti
– Iako postoje iznimke, s vjernicima je nešto lakše voditi razgovor o neizlječivoj bolesti jer kod njih smrt ne predstavlja ništavilo i kraj. Kršćani vjeruju u smrtnost tijela i besmrtnost duše. Zbog toga lakše prihvaćaju informaciju o smrtonosnoj bolesti jer ona zahvaća isključivo tijelo, a ne i dušu koja je prema njihovim vjerovanjima besmrtna – otkriva Koluder.
Dodaje kako unatoč različitim uvjerenjima i vjerovanjima, smrt ostaje svima nama zagonetna. Prelazak iz tjelesnog u bestjelesni život je misterij pa je i za mnoge vjernike veliki izazov i kušnja vjere.
– Razgovarajući s mnogim pacijentima koji su suočeni s teškom dijagnozom neizlječive bolesti, u mnogo slučajeva nije postojao strah od same smrti nego patnje koju uzrokuje umiranje. U tom smislu kršćanska vjera osnažuje jer patnja nije sama sebi svrha već put prema spasenju – objašnjava Koluder.
Govoreći o tome kako se sami liječnici nose sa smrti koja je značajno prisutna u njihovom profesionalnom životu, kaže da ona neminovno utječe i na njih same.
– Rad s teško bolesnim, umirućim ljudima, ima snažan utjecaj ne samo na liječnike, nego na sve zdravstvene radnike uključene u pružanje skrbi. Čovjek sebi postavlja pitanja: Jesam li učinio sve, jesam li djelovao ispravno, jesam li trebao ili mogao nešto drugačije, jesam li pokazao dovoljno empatije za pacijenta i obitelj? Sve te dvojbe svatko od nas koji skrbi o pacijentima nosi u sebi – tvrdi Koluder i zaključuje razgovor tako što kaže da navedena pitanja i promišljanja svakako potiču na dublje promišljanje o samome sebi, svojoj ulozi u društvu, prolaznosti, nesavršenosti i mogućnosti da se popravimo kao ljudi.