Diljem Hrvatske i svijeta 14. studenog obilježen je Svjetski dan dijabetesa, a tim povodom posjetili smo članove Kluba dijabetičara Križevci koje djeluje gotovo tri godine, a broji 18 redovnih članova i tri pridružena.
– Puno razgovaramo, međusobna smo si podrška, razmjenjujemo iskustva. Članovi imaju i dijabetes tipa jedan i dijabetes tipa dva – kazala je predsjednica kluba Nada Šegrt kojoj je dijagnosticiran dijabetes tipa 1 davne 1968. godine kada je imala samo 11 godina.
S bolešću se, naglašava, nosi odlično, a vrlo je važno živjeti disciplinirano, paziti na prehranu te odvojiti dovoljno vremena za tjelovježbu.
– Dajem si inzulin četiri puta dnevno. Čim osjetim da mi nije dobro, trebala bih izvaditi krv i ako nalaz šećera nije uredan, uzeti inzulin. No na ruci nosim mali senzor koji mi očitava količinu šećera u krvi, a koji se mijenja svakih 14 dana, tako da, srećom, više ne moram vaditi krv više puta dnevno – naglašava Šegrt.
Dodaje kako je uz kolegicu Ivanu Gujić više godina i članica Zagrebačkog dijabetičkog društva. Njih su dvije uz podršku nekoliko poznanika osnovale Klub dijabetičara Križevci. Ubrzo nakon što su osnovali klub, u razgovoru s bivšim ravnateljem Gimnazije Ivana Zakmardije Dijankovečkoga Zoranom Kovačem došli su do zaključka da bi, s obzirom na to da se dijabetičari trebaju što više kretati i trenirati, bilo dobro napraviti lagane treninge u suradnji s profesoricom tjelesnog odgoja Magdalenom Markešić.
– Najprije smo počeli vježbati u prostorijama u Vatrogasnom domu, u dvorani iznad prostorija Crvenog križa. Tamo smo vježbali sve dok nismo dobili termine gimnazijske dvorane, a ubrzo se priključila Gordana Pintarić – Kovač gimnazijska profesorica koja vodi biološku grupu. Članovi biološke grupe prije i poslije svakog treninga, koji se odvijaju jednom tjedno, mjere nam indeks tjelesne mase, puls i razinu šećera u krvi – govori Šegrt.
Napominje da se mjerenja provode prije i poslije treninga kako bi se vidjeli izravni rezultati odrađenog treninga koji članovima znače mnogo, jer osim što vježbaju, prilika su im i za druženja. Ljudima kojima je upravo dijagnosticiran dijabetes Šegrt preporučuje da zatraže od liječnika da im preporuči osobnog dijabetologa koji će njih, ali i cijelu njihovu obitelj, educirati kako živjeti s dijabetesom.
– Prvo treba odrediti režim prehrane, također treba vidjeti i prosjek tromjesečnog šećera te se prema njemu određuje terapija – kazala je.
Dodala je da su lijekovi dostupni te kako se svega nekoliko vrsta inzulina doplaćuje.
Dajem si inzulin četiri puta dnevno. Čim osjetim da mi nije dobro, trebala bih izvaditi krv i ako nalaz šećera nije uredan, uzeti inzulin. No na ruci nosim mali senzor koji mi očitava količinu šećera u krvi, a koji se mijenja svakih 14 dana, tako da, srećom, više ne moram vaditi krv više puta dnevno – naglašava Šegrt
– Najveći je problem kod dijabetičara tipa dva koji imaju aparatiće, a za tri mjeseca dobivaju svega 50 trakica koje im nisu dostatne ni za mjerenje šećera jednom dnevno. Oboljeli od dijabetesa tipa jedan i tipa dva koji je na intenziviranoj terapiji, što znači da si moraju davati terapiju četiri ili više puta dnevno, imaju pravo na senzore – zaključila je Šegrt.
S druge strane, Pintarić Kovač ispričala je kako se biološka grupa priključila klubu ubrzo nakon njegovog osnutka.
– Sada uz šećer mjerimo masu, puls i tlak. Dobili smo i vagu tako da možemo mjeriti i indeks tjelesne mase, a prije su učenici to ručno računali. U ovaj projekt uključen je samo dio biološke grupe koja broji 40-ak članova. Iz godine u godinu broj učenika za ovu aktivnost raste, što je samo pokazatelj koliko su dobro prihvatili ovu aktivnost – kazala je Pintarić Kovač te dodala kako je ovo izvrstan primjer suradnje škole i lokalne zajednice koja funkcionira na obostrano zadovoljstvo.
Markešić pak ističe kako je poziv bivšeg ravnatelja za vođenje vježbi objeručke prihvatila i nije zažalila.
– Provodimo razne vježbe – aerobnog tipa, vježbe snage i koordinacije, a sve su prilagođene svakom pojedinom članu. Uz šećer, većina njih ima i drugih problema kao što su operirana koljena, ramena, kukovi ili srčane tegobe. Sve se to mora uskladiti. Na treninge dolazi i nekoliko mlađih članova i tada malo pojačamo tempo. Imamo dogovor da kada netko osjeti da ne može više izdržati tempo, stane i odmori malo, tako da pojačani tempo ne predstavlja nikome problem – naglasila je Markešić.
Kazala je kako treninzima može pristupiti svaki dijabetičar bez obzira na godine, te dodala da što je grupa veća to je ljepše raditi. Premda je većina dijabetičara starije životne dobi, na treninzima nikada nije dosadno, naglasila je Markešić te dodala kako su za to najzaslužnije dobro raspoloženje i zezancija.
– Uvijek se smijemo i zabavljamo. S radošću dolazim na vježbanje jer znam da će me članovi uvijek oraspoložiti i nasmijati. Treninzi nikad nisu strogi ni ozbiljni, već sve radimo kroz šalu i zezanciju. Kada bi me netko pitao do kad ću to raditi, rekla bih mu zauvijek, jer meni sat proveden s njima napuni baterije pozitivnošću – zaključila je Markešić.
