Zašto Porezna ne provjerava porijeklo imovine ljudi koji su s prosječnim plaćama pokupovali hrpu nekretnina

Ima tome već desetak godina kad su krim-istražitelji provjeravali moju  ‘krvnu sliku’ jer mi je nepoznat netko spičio kaznenu prijavu u kojoj je naveo ogroman nesrazmjer između godišnjih prihoda i imovine koju posjedujem.


Provjerom u porezno-bankarskom sustavu ispostavilo se kako je prijava apsolutni fejk, a istražitelji su se gotovo rasplakali kad su vidjeli crvenilo na mojim računima i rate svih kredita koje otplaćujem, od kojih je jedan bio čuveni švicarac. A i imovina je doista impozantna: stari stan i stari auto, oboje na kredit. Nisam se uzrujavao jer nije bilo prvi put da me prijavljuju.

Svaki put kad nekome dovoljno moćnom i pokvarenom svojim pisanjem stanem jako na žulj, eto ti kaznene prijave. Bilo ih je mnogo dosad, ne pamtim im broja. Po većini tih prijava – znam to pouzdano – državni tužitelji nisu ni postupali jer su odmah shvatili o čemu je zapravo riječ. No, zbog nekih sam morao davati iskaze i policiji i odvjetništvu. Sve u rok službe, rekli bismo.

Tu prijavu o nesrazmjeru između mojih prihoda i rashoda pamtim dobro jer je bila samo dio orkestriranog ataka na mene prije nekih desetak godina. Zbog istih stvari negdje u isto vrijeme prijavljena je i firma u kojoj sam radio, ali i član moje obitelji. Danas točno znam tko je bio autor tih anonimki jer je prije toga neke od lažnih krimena dostavljao i lokalnim novinarima kako bi mene i moju obitelj difamirali u javnosti. Oni to nisu htjeli učiniti, pa su prijave završile u rukama policije, DORH-a i Uskoka.

Na taj su me slučaj podsjetile priče koje proteklih mjeseci gotovo u valovima dolaze do mene, a tiču se uvođenja eura od 1. siječnja iduće godine. Mnogi naši sugrađani, naime, u posljednje vrijeme panično kupuju nekretnine po Koprivnici, Zagrebu i obali kako cash koji čuvaju u čarapi ne bi morali nositi u banku i konvertirati u uskoro zajedničku europsku valutu. Jer bi morali dokazivati porijeklo tog novca, koji nipošto nije zanemariv. Mala smo sredina i znamo se u dušu. A ako te informacije, doduše površno, znamo mi, običan puk, onda je jasno kako tim podacima do u detalje barataju brojne i dobro umrežene državne službe, prije svega Porezna uprava.


U Podravini nema prevelikih tajni, teško se nešto može skriti od poslovično znatiželjnih susjeda, rodbine, poznanika i prijatelja koji više od svega vole gledati preko tuđeg plota. Pa tako svi manje-više jako dobro znamo za pojedince koji posjeduju gomilu nekretnina i skupih automobila, a nisu u društvu top menadžera ili poduzetnika koji zarađuju masnu lovu. Reklo bi se – prosječni građani. Dvije redovne prosječne radničke plaćice, neke gorice s vinogradom, a bez bogate tete u Australiji ili vujca u Kanadi.

Ali, zaposleni su na radnim mjestima koja im, hipotetski, omogućavaju da podosta novca okrenu ‘sa strane’. Ne velimo da to rade jer doista ne znamo, ali znate onu – prilika ponekad čini lopova. Problem je u tome da njima nikad nitko nije provjeravao – niti će provjeravati – nesrazmjer između prihoda i imovine. Kao što se nije provjeravao nesrazmjer kod aktera megaafere INA, najveće korporativne pljačke u hrvatskoj povijesti.

Robert Mihaljević

Vezani članci

Najčitanije