Đuro Zvonar iz Šemovaca, poznati je kipar kojem kiparstvo nije životni poziv, ali svojim radovima zauzima istaknuto mjesto među današnjim kiparima. Đuro je sklon naivnom izražaju, a obilježavaju ga zaglađene površine likova. Tematski je vezan uz život na selu, ljude, životinje i sakralnu tematiku, a o svojim počecima kiparenja ispričao nam je sam.
– Moji počeci kiparenja krenuli su u mom djetinjstvu. Oduvijek sam zapažao kipare i skulpture, a nekako u mojim počecima proučavao sam skulpture dr. Petra Bazijanca iz Đurđevca koji je tada imao u vrtu izložene patuljke, a koje su mene kao dijete privukli. Htio sam i ja u vrtu imati patuljke, ali ih si nisam mogao priuštiti pa sam si ih tako pokušao sam izraditi – kazao je Đuro dodavši da je puno obilazio mjesne crkve i proučavao skulpture svetaca. Zašto baš sveci? Đuro nam je kazao kako su ga posebno oni privlačili jer su izgledali kao da su živi pa se i sam okušao u izradi njih. Kako je kao mali puno bio u prirodi i sa svojim blagom na paši, s malim bi nožićem rezbario drvo i vježbao ruku.
Krenuvši u školu, ljubav prema kiparstvu je sve više rasla, a njegove radove tamo je zamijetio i podržao ga u daljnjem radu, nastavnik likovne kulture Josip Turković, poznati đurđevački slikar. Kiparstvu ga je podučio i zagrebački slikar i kipar Nikola Janković kod kojeg je boravio dosta vremena promatrajući njegove radove.
Već kao šesnaestogodišnjak prvi put je izlagao svoje radove na skupnoj izložbi u Bjelovaru 1966. godine i to kao najmlađi izlagač među tadašnjim uglednim umjetnicima koji je se tamo predstavio sa svoje dvije skulpture.
U razgovoru, Đuro nam je otkrio da su prve skulpture koje je napravio bile od gline i to baš patuljci i pijetli koje je proučavao od najranije dobi.
Za izradu jedne skulpture treba mi oko tri do četiri dana, no naravno sve ovisi o inspiraciji i volji te veličini same skulpture. Jedna, evo od mojih najvećih skulptura je postavljena ispred đurđevačke Vatrogasne postaje, a prikazuje vatrogasca koji spašava dijete u požaru. Skulptura cimbalista mi je također posebno draga i velika kao i skulptura Ulama bega koja je postavljena ispred Starog grada, istaknuo je Đuro.
– Kasnije sam od drva rezbario svece, a glavna inspiracija su mi bili ljudi na selu te bi tako radeći skulpture prikazivao seoski život kako bi on i nekoliko godina kasnije ostao zapamćen – kazao je Đuro koji se prilikom izrade svojih skulptura služi raznim alatima, poput gleta, pile i čekića, a uglavnom koristi drvo od kruške, bresta i hrasta. Za sakralne skulpture koristi isključivo drvo od lipe jer se ono kasnije boja pa su tako boje na toj vrsti drva lijepo izražene.
– Za izradu jedne skulpture treba mi oko tri do četiri dana, no naravno sve ovisi o inspiraciji i volji te veličini same skulpture. Jedna, evo od mojih najvećih skulptura je postavljena ispred đurđevačke Vatrogasne postaje, a prikazuje vatrogasca koji spašava dijete u požaru. Skulptura cimbalista mi je također posebno draga i velika kao i skulptura Ulama bega koja je postavljena ispred Starog grada – ističe Đuro koji je dosad napravio više od 1000 skulptura koje se mogu vidjeti diljem Lijepe Naše, ali i u inozemstvu. S vremenom je od malih kipova stigao i do samostojećih masivnih, uz vidni pomak u izražaju i izboru motiva. Tijekom svoje karijere kiparenja imao je oko 15-ak samostalnih izložba i nekoliko skupnih. Prošle je godine izdao i monografiju koja opisuje njegov početak te u kojoj su prikazane gotovo sve njegove skulpture.
– Kiparstvo je moj hobi i poziv iz djetinjstva prema kojem gajim posebnu ljubav jer bez ljubavi nema ni skulpture. Kiparstvo je i težak fizički posao te nema veliku ekonomsku moć pa se tako danas, sve manje ljudi posvećuju ovoj vrsti umjetnosti – zaključio je Đuro koji se sada, uz kiparstvo, počeo baviti i slikarstvom.
Matea Konfic i Silva Jambrešić
