Umjesto uvriježenog ‘jao, ljeto je gotovo, vratili smo se s godišnjeg i vrijeme ja da se vratimo natrag u proždrljivi kapitalistički žrvanj sa strahovima okrenutima prema zimi’ teksta ili ‘ima li u današnjem woke svijetu ičega spornog u lovljenju coprnice na Renesansnom festivalu’ teksta ili pak ‘sve je loše, a Vlada se tek vratila s godišnjeg’ teksta, odlučio sam se za jednu toplu ljudsku priču o službenoj proceduri iz susjedstva.
Vraćajući se ovoga tjedna s jedne od svojih brojnih ‘izvannastavnih’ obaveza, našao sam se licem u stražnjicu s rotvajlerom, ljupkim policijskim psom od pedesetak kilograma i gubicom od 42 zuba snage ugriza od otprilike 23 kilograma po kubičnom centimetru. To milo i plaho stvorenje klatilo se uslijed ljetnih vrućina Miškininom poput kakva umorna, ali kudikamo krvoločnija teleta, a slučajni su se prolaznici na pedesetak metara udaljenosti zaustavljali na svojim biciklima i prelazili s druge strane ceste, zaobilazeći ga u širokom luku. Sjetivši se da mi je takav jedan slatki rotvajler onomad gotovo zaklao psa i majku, poveo sam se za svojim sugrađanima pa sam i sam mirno prešao na drugu stranu ulice, no ovoga sam puta, a poučen vlastitim zastrašujućim iskustvom, odlučio biti ‘dobar Samarijanac’ i odgovorni građanin – na društvenim sam mrežama podijelio lokaciju psa i upozorio druge dobrohotne i nenamjerne građane koji se kreću Miškininom da pripaze jer bi se i oni, njihova djeca i njihovi psi sasvim slučajno mogli zateći ispred ljupkog rotvajlera i priuštiti si jedno nezaboravno iskustvo. Sljedeće što mi je palo napamet bio je neki dežurni veterinar jer ovdje se, veličini i izgledu unatoč, ipak radi o psu pa bi veterinar, nadao sam se, trebao biti i najkvalificiranija osoba za rješavanje ovog kompliciranog klupka uzročno-posljedičnih događaja. S obzirom da je pas bio u Koprivnici i da sam ja bio u Koprivnici, potražio sam, a onda i nazvao dežurni broj Veterinarske stanice Koprivnica.
– Halo, dobar dan.
– Dobar dan, jesam dobio dežurnog veterinara?
– Da, recite.
– Dobar dan, evo, Miškininom šeta rotvajler bez nadzora, mislim da je to u najmanju ruku nezgodno.
– Halo, molim? Halo?
– Halo, da, rotvajler šeta Miškininom, bez nadzora.
– Uh, jao, da, pa, da, to… Da, morate zvati komunalnog redara pa onda mi šaljemo službu koja to onda rješava jel’…
– Komunalnog? Dobro, hvala, ‘đenja.
Tražim broj dežurnog komunalnog redara. Nalazim samo fiksni, zovem. Ništa. Zovem opet. Opet ništa. Zovem još jednom. Još jednom ništa. Zovem zadnji put. Zadnji put ništa. Ponovno zovem dežurnog veterinara. Ponovno ništa. Najzad zvoni mobitel. Zove dežurni veterinar.
– Halo, zvali ste?
– Dobar dan, da, jesam, komunalni se ne javlja.
– Eh, da, žao mi je, ali… Mi ne možemo, jel’…
– Žao mi je što Vam kvarim poslijepodne, ali situacija je sljedeća: rotvajler bez nadzora hoda Miškininom, a takav je, eto, meni nedavno gotovo zaklao psa i majku. Možemo se, dakle, ili ponašati kao da se ništa ne događa ili pokušati pronaći rješenje.
– Razumijem, ali, znate, mi ne možemo samostalno nikoga poslati. Netko mora zvati komunalnog redara, onda komunalni redar zove nas, a onda mi nekoga šaljemo. Takva je služena procedura.
– Aaaa, dakle, službena procedura.
– Da, meni je žao…
– A kome će biti žao ako taj pas napadne i zakolje neko dijete ili nekog psa ili, uostalom, nekog slučajnog prolaznika? Kakva je onda službena procedura? Tko onda koga zove?
Muk.
– Mogu Vam dati broj od kolegice.
– Dajte.
Uzimam broj i svesrdno zahvaljujem. Kolegicu znam iz srednje škole. U neformalnom razgovoru saznajem da je taj rotvajler ‘otprije poznat’ i njima i komunalnom redaru, ali komunalni redar živi u Bolfanu, 14 kilometara od Koprivnice ili 16 minuta lagane vožnje autom pa kad izađe na teren na dojavljenu lokaciju, psa više nema. Osim psa, više nemamo niti šintera. Imamo samo komunalnog redara iz Bolfana i njegov uredski broj fiksnog telefona na koji se nitko ne javlja iza 15 sati poslijepodne. Službena je procedura takva da se stvar rješava samo i jedino ako tri osobe stupe u komunikaciju i to pod uvjetom da su dostupne na telefon: netko tko nešto primijeti, a tko to onda javlja komunalnom, a koji to onda javlja veterinarskoj, a koja onda izlazi na teren. Službena procedura, dakle, ne funkcionira, a ‘služba’ ne može izaći na teren ne zato jer ju u tome nešto sprječava, nego zato što, ako se o tome prvo ne izvijesti komunalni redar, toj službi taj izlazak nitko neće platiti. Nije, dakle, važno što bi se moglo dogoditi ukoliko bi se rotvajler od pedesetak kilograma s 42 oštra zuba i snagom ugriza od otprilike 23 kilograma po kubičnom centimetru našao u klinču s djetetom od desetak kilograma s friškim trajnim zubima i snagom ugriza od otprilike 7 kilograma po kubičnom centimetru, nego koliko to košta i tko će to nekome platiti. Nadam se zato da su plaće svih uključenih u tu službenu proceduru – jebene.
Topla ljudska priča o službenoj proceduri
