Kiša pa sunce pa kiša. Nije ni čudo da se svako sunčano popodne može čuti zvuk kosilica. Kosa je oruđe kojime se stoljećima kosilo žito, kao i trava za stoku. (U praslavenskome je trava upravo i značilo „hrana, krma”!) Kosilo se, dakle, da bi se preživjelo. Današnja se košnja, u usporedbi, čini pomalo besmislenom.
Ali valja održavati travnjak urednima, reći ćete. Samo, jeste li znali da se do 18. st. nitko nije bavio travnjacima, u smislu neke njegovane površine? U seoskim dvorištima po travi bi čeprkala perad, a gradovi nisu imali puno zelenih površina, osim parkova, o kojima smo već pisali.
U engleskome, odakle nam moda uređenih travnjaka dolazi, riječ lawn (<laune <launde <starofr. lande “čistina, vriština”) prvi je puta zabilježena tek 1733. U tome razdoblju koncept dizajniranih površina, parkova i vrtova izlazi iz domene kraljevskih palača (poput Versaillea) i postaje popularan među engleskom i francuskom aristokracijom. Travnjaci, kao neka vrsta zelenoga tepiha pred vilama i kurijama (kućama seoskih vlastelina) postaju znak prestiža i bogatstva jer si samo moćnici mogu priuštiti njihovo održavanje. Njegovani travnjak nije naime služio nikakvoj praktičnoj svrsi, a za košnju je valjalo platiti jer aristokracija, naravno, nije radila. Samim time travnjak postaje simbol luksuza, baš kao i fina (nepraktična) odjeća, kompleksne frizure i ostalo čime pokazujete kako imate viška vremena i novaca. Tako travnjaci u 19. st. stižu i na imanja bogatih Amerikanaca. A srednji sloj, koji je želio imitirati bogatu gospodu, ali nije imao niti njihovo slobodno vrijeme niti novac, objeručke će prigrliti engleski izum kosilice, prvo ručno gurane, kasnije parne pa motorne. I onda se iz toga razvila čitava mitologija.
Možemo tu naravno govoriti o estetici uređivanih površina, pa čak i o njihovoj evolucijskoj pozadini. Naši su preci milijunima godina živjeli kao lovci i sakupljači na područjima afričkih savana (<eng. savannah <šp. sabana <taino – izumrli karipski jezik – zabana „ravnica bez stabala”), stoga nije neobično da volimo boraviti na takvoj podlozi. Kao što filozof Denis Dutton kaže, tipičan krajolik iz života naših davnih predaka cijeni se u umjetnosti čak i onih naroda koji ne žive u takvim uvjetima. U slučaju Europljana, savane smo vremenom zamijenili euroazijskim stepama (<njem. Steppe <rus. step’, nepoznatoga podrijetla, nije vjerojatna veza s engleskim step „korak” ili hrv. stopa jer se u ruskome za to koristi riječ sasvim drugoga korijena: šag). Stepe su također travnata područja, ali iako se radi o relativno niskome raslinju, ono više nalikuje nekoj zapuštenoj livadi koja vrvi životom – od poljskoga cvijeća, preko kukaca, do malih životinja – nego hladnome travnjaku iz predgrađa zapadnih gradova.
Danas se, naravno, kao argument za košnju trave često navodi zaštita od korova i nametnika, ali sjetimo se da u vrijeme kada ta moda nastaje, to nije bila motivacija. Radi se tek o naknadnome opravdanju, pomalo cirkularnome – uređujemo travnjak kako bi bio uredniji?! Vratimo li se ipak, na Duttonovu teoriju estetike, možemo uočiti da većina onoga što smatramo lijepim (a on za primjer navodi primjere od poezije preko vizualne umjetnosti do spektakularnoga gola) ima u pozadini vještinu pomne izrade. S te strane gledano, moguće je da cijenimo pažljivo uređene prostore jer ukazuju izvorno na nečiju vještinu, a kasnije na platežnu moć i društveni prestiž. Ipak, ne bi li bilo bolje da vrijeme i trud uložene u održavanje travnjaka posvetimo obitelji i prijateljima, a cvjetove ostavimo za ispašu pčelama? Samo, što bi na to selo reklo!
