Galovićeva jesen, Susreti dječjih folklornih grupa ‘U bakinom krilu’, Međunarodni festival folklora ‘Iz bakine škrinje’ i Dani kulturne baštine, Street Art Festival, RockLive festival, Festival izvedbenih umjetnosti i kazališta FIUK, Međunarodni jazz festival Fest Jazza, Druga zona, Renesansni festival, E.T.N.O KC, Galerija Koprivnica, Galerija Mijo Kovačić, AK Galerija, Kino Velebit, Kulturni centar prim. dr. Krešimir Švarc, Muzej grada Koprivnice, Ludens Teatar, Pučko otvoreno učilište, Knjižnica i čitaonica Fran Galović, FUNK, Umjetnička škola Fortunat Pintarić, dvorana Domoljub, Dom mladih, Rokaj po Podravini… Sve su ovo, nikakvim posebnim redoslijedom, a najmanje onim prema važnosti, manifestacije, festivali, kulturne i nezavisne institucije, izložbeni i drugi prostori koji postoje u Koprivnici, a čiji se broj povećava gotovo svake godine.
Koprivnica je, zaista, jedan od gradova s izdašnom kulturnom ponudom, tolikom da se ponekad dogodi da se manifestacije i festivali međusobno preklapaju, a građani i kulturni entuzijasti često i ne mogu popratiti sve sadržaje koji im se svakog mjeseca nude, a što je svojevrsni privilegij kakvog pak neki drugi gradovi mogu samo sanjati, a kakvim se mogu dičiti tek naša veća kulturna središta poput Zagreba koji otprilike broji 770 tisuća stanovnika više nego naš podravski Macondo.
Oni koji, međutim, skoknu ‘do grada’ kao što to kažu pravi Koprivničanci, a što usput podrazumijeva nepisano pravilo kretanja izrazito suženim prostorom Zrinskog trga i dijela gradskog parka, pomislili bi kako se u ovom našem gradu ne događa baš ništa. Zaista, centar većinu vremena liči na nekakvu ušminkanu pustoš na kojoj se tu i tamo održavaju neka izabrana politička paradiranja ili događanja koja su na trg smještena više tradicionalno i po inerciji, a manje iz nekakvih pragmatičnih i drugih pobuda, nego na mjesto koje poput zrcala reflektira sve ono što se u gradu događa, a čega je, vidjeli smo, i više nego pregršt. U toplijih mjeseci tu i tamo netko sjedne na neku klupu dovoljno veliku za jednu osobu dok djeca trčkaraju među mlaznicama nove fontane, a na terasama se ispija kava, a u hladnijih mjeseci možemo uloviti tek pokojeg građana koji je ‘do grada’ skoknuo nešto obaviti u neku od poslovnica. Razlozi su tome mnogi i kompleksni, no jedan od njih svakako je i taj što u strogom centru više nema ničega što je nalikovalo na gradsku i građansku kulturu, a zbog čega bi slučajni prolaznik načas zastao, nešto pogledao, a možda se s nekim i sreo i razmijenio nekoliko riječi. Nekada je centralno mjesto okupljanja bilo ‘kod sata’ kojeg više nema, dok su drugi razlozi za ‘zastati u gradu’ bila tri javna plakatna stupa, pano za osmrtnice i staklena vitrina u kojoj su bile najave filmova i nekih drugih događanja.
Danas u centru postoji samo jedan javni plakatni oglašivački prostor, toliko malen i neugledan da se čovjek mora svojski potruditi prepoznati ga, a ako bismo se nekim slučajem s nekim dogovorili da ćemo se kod njega i naći, morali bismo po prilici razmijeniti nekoliko telefonskih poziva da shvatimo gdje bismo to točno trebali stajati. Čini se da, dakle, da je u gradu koji gotovo svakog mjeseca ima jednu manifestaciju ili festival, a gotovo svakog tjedna jedno ili više kulturnih događanja, ‘zabranjeno plakatirati’ kao što glasi naziv drugog studijskog albuma grupe Buldožer, a sve više, čini se, i imati razloga za ‘zastati u gradu’.
Zabranjeno plakatirati
