Piše Željko Krušelj
Situacija se mijenja iz sata u sat, tako da u trenutku nastajanja ovog teksta nije poznato kako će, a i kada, završiti bunt dijela slavonskih seljaka zbog mjera resornog ministarstva vezanih uz afričku svinjsku kugu. Ključno je pitanje hoće li država postaviti principijelno i odlučno, inzistirajući na mjerama za suzbijanje te opake bolesti za koju još ne postoji adekvatno cjepivo, ili će to riješiti na populistički i demagoški način. Potonja varijanta podrazumijeva da bolest zbog političkih razloga, točnije skorašnjih trostrukih izbora, neće biti u potpunosti iskorijenjena s hrvatskih svinjogojskih farmi.
Jasno, u svemu će tome bitnu ulogu imati i visina naknada za eutanazirane svinje, gdje bi u drugome planu bio stav Europske unije o tom problemu. Ne treba naglašavati da bi muljanje oko epidemioloških mjera moglo imati dalekosežne negativne posljedice po status cjelokupne hrvatske mesne industrije. Izbori su, međutim, vladajućima uvijek važniji od hrvatske budućnosti. Što god bilo zaključeno, nešto će u Bruxellesu opet izmotavati.
Bit ove priče nije u svinjskoj kugi. Razlog seljačkom nezadovoljstvu mogli su biti Vladini izračuni za nadoknade šteta u brojnim ovogodišnjim elementarnim nepogodama, kao i mjere vezane uz cijene i uvoz ratarskih i stočarskih proizvoda. Seljaci ionako stalno, iz godine u godinu, gunđaju zbog bilo čega što se tiče poljoprivredne proizvodnje. Nikad im to nije zadovoljavajuće, iako su od pandemije koronavirusa drastično porasle cijene svih prehrambenih proizvoda, zbog čega bi kupci iste te robe imali razloga za još veće nezadovoljstvo.
Slavonski je bunt zapravo priča o hrvatskoj politici na HDZ-ov način. Poznato je, prije svega, da je Plenkovićeva stranka u onim kratkim razdobljima kad nije bila na državnom kormilu koristila metode ulice kako bi destabilizirala tadašnju vlast lijevog centra. U Račanovom su mandatu to bile metode masovnih protuvladinih mitinga, poput onog na splitskoj rivi, kada se prijetilo državnim udarom. U Milanovićevu mandatu su tu ulogu preuzeli šatoraši iz pojedinih braniteljskih udruga, koji su građanima Zagreba prijetili i plinskim bocama. Izravnoj prijetnji terorističkim činom, prisjetimo se, podršku je na licu mjesta davao i europarlamentarac Plenković.
HDZ je takvim političkim ponašanjem, koje s demokratskim vrijednostima nema puno zajedničkog, poručio da državom može upravljati i ulica, pogotovo kad je i ideološki instrumentalizirana. Sudeći po tome, za političke su ciljeve sva sredstva dozvoljena. Plenkovićevo glumljenje velikog europejca time je dobilo onu tamnu stranu, puno sličniju metodama vladavine jednog Orbana, Vučića i sličnih autoritarnih lidera, inače opasnih populista.
E, sada se HDZ-u događa ulica. Točnije, farma i oranica. Treba li naglašavati da je premijer užasnut takvim ignoriranjem državnih institucija, jer kada HDZ ruši sustav onda je to u nacionalnom interese, a kada to čine seljaci i oporba riječ je, nema dvojbe, o protudržavnoj djelatnosti. Svi su puno više krivi za traktore na cestama od Vlade i resornog ministarstva koji kroje politiku koja je na udaru poljoprivrednika. Nikako im nije razumljivo zašto bi se netko bunio kad je vlast toliko brižna i usredotočena na opću dobrobit. Ispadi javnog nezadovoljstva svedeni su time na razinu jeftinog politikantstva.
Neovisno o konačnom rezultatu javnih prosvjeda, s obzirom da vlast čini sve što može kako bi razjedinila i međusobno posvađala buntovnike, više je nego razumljivo da se ulica doista jedina efikasna metoda borbe protiv HDZ-ove politike u najrazličitijim domenama. Pokušaj institucionalnog rješavanja nagomilanih problema u pravilu ne daje rezultate, jer HDZ priznaje samo inicijative koje dolaze iz vlastitih redova. Ovotjedna je rasprava o državnom proračunu, primjera radi, i na koprivničkom promjeru pokazala da mogu biti usvojeni samo amandmani koji dolaze iz redova vladajuće stranke, iako je poznato da je riječ o projektima koje je inicirala lokalna samouprava.
Zbog svega je toga moguće da seljaci čiji su traktori izravna prijetnja blokadama prometnica i graničnih prijelaza ostvare većinu onog za što su se pobunili. Naglo će se zaboraviti premijerove prijetnje prekidom svake komunikacije jer su prosvjede, po njegovu mišljenju, ne samo podržale već i organizirale pojedine oporbene stranke s ideološke desnice. HDZ-ova vrhuška smatra da se širenje prosvjeda mora pod svaku cijenu spriječiti, a u predizbornoj se godini ne pita za cijenu. Dodatni je razlog što je tu riječ riječ o ionako problemima prepunoj Slavoniji, koja možda više nije HDZ-ova utvrda. Koja stotina milijuna eura za nezadovoljne svinjogojce ionako će se utopiti u ogromnom deficitu predloženom za 2024. godinu. Zato se zacijelo neće ostvariti predviđanje šefa HSS-a Kreše Beljaka da se u Slavoniji događa početak općehrvatske ‘seljačke bune’. Franju Tahija danas puno uspješnije mijenjaju izdašna i neprincipijelno podijeljena proračunska sredstva.
Budimo, ipak, realni. Razlozi svinjogojskog nezadovoljstva opravdani su zbog dugoročne politike zanemarivanja hrvatskog sela. To se doista mora mijenjati, neovisno o garnituri na vlasti. No, među prosvjednicima su i oni koji su pridonijeli širenju svinjske kuge pa bi u ozbiljnoj državni trebali biti na udaru zakona, a saznajemo i da će cijena kilograma eutanaziranih svinja biti više od tržišne. Isto je tako jasno da Most, Domovinski pokret i Suverenisti doista parazitiraju na seljačkoj muci, ali je netočno i iz Banski dvora perfidno podvaljeno da bez njihove uloge prosvjeda ne bi bilo. Zašto bi se, naposljetku, hrvatski desničari ponašali drugačije od HDZ-a u nizu navedenih primjera, tim više što je to ista škola političkog djelovanja?!
Ostali hrvatski građani, koji također imaju bezbroj razloga za nezadovoljstvo, iz slavonskog bi primjera mogli naučiti puno toga. U HDZ-ovim mandatima efikasnija borba za interese pojedinih društvenih skupina može ostvariti samo javnim prosvjedima, dakle i na ulicama. Dakako, bez korištenja nasilja.
