Krenuvši iz Koprivnice Podravskom magistralom, nakon nešto manje od 10 kilometara vožnje automobilom, stigli smo u Vlaislav. Mjesto pod obroncima Bilogore u 16. stoljeću naseljeno je vlaškim stanovništvom koje je bježalo pred najezdom turske vojske. Kako se stanje na granici Vojne krajine smirivalo, stvorili su se i uvjeti za obnovu života u opustošenom naselju. Broj stanovnika je tijekom stoljeća varirao, a u selu su svoj dom pronašli stanovnici pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti. Iznad sela je brdo koje mještani zovu Gradina, a ime je najvjerojatnije dobilo po crkvi Sv. Ladislava koja je možda bila tamo, no nisu pronađeni njezini ostatci.
U novije vrijeme, Vlaislav koji je još u 18. stoljeću nosio ime Ladislav, najviše stanovnika imao je u razdoblju od 1960. do 1971. godine, kad je u njemu popisano 359 žitelja. U međuvremenu su se uvjeti života bitno promijenili pa je i ovo naselje zahvatila sudbina većine naših manjih mjesta.
Stanovništvo koje se nekad bavilo gotovo isključivo poljoprivredom, a poznato je i po vinogradarstvu, sve manje se bavi tim zanimanjem, odlazi iz sela i traži bolji život i posao u gradovima. U gradu radi i naš domaćin Ranko Sekulić koji nas je zajedno s suprugom Slavicom, kćeri Jelenom i majkom Milkom dočekao u svom domu. Zaposlen je i radi kao informatičar u Domu zdravlja te svakodnevno, kao i mnogi njegovi sumještani, putuje u Koprivnicu. Njegovi roditelji nekad su radili u poljoprivredi.
– Na našem gospodarstvu bavili smo se mješovitom poljoprivrednom proizvodnjom. Imali smo krave za mlijeko od čije se prodaje tada moglo zaraditi, uzgajali smo rasplodne junice, a hranili smo i svinje. Bavili smo se i ratarskom proizvodnjom. Sijali smo kukuruz i pšenicu uglavnom za vlastite potrebe. U to vrijeme još nije bilo mehanizacije kakva je danas pa su mještani bili više oslonjeni jedni na druge. Umjesto traktora, za radove na polju ljudi su koristili konje, a neki i krave – prisjetio se Ranko svog djetinjstva. Dodao je kako su u ono vrijeme zadružni traktori viđeni samo na većim gospodarstvima.
– U vrijeme žetve, susjedi su pomagali jedni drugima jer se mnogo toga radilo ručno. Žito se kosilo ručnim kosama za što je trebalo mnogo snažnih ruku, a za koscima su žene sakupljale žito i vezale snopove. Takvi snopovi kasnije su se vršili u vršalici koju je pokretao traktor, a u toku tog procesa djeca su znala odgrtati pljeve – objasnio je. Kazao je kako su njegovi roditelji u to vrijeme imali vinograd s otprilike 1500 trsova, a prisjetio se kako su tijekom godine sve vino potrošili uglavnom i mnogobrojni težaci.
– Prema pričanju starijih, ujesen, kada je došlo branje kukuruza, iz Zagorja su dolazili nadničari koji za branje nisu bili plaćeni novcem, već kukuruzom – rekao je Ranko.
Istaknuo je kako je u vrijeme njegovog odrastanja selo bilo mnogo veće i puno života. Napominje da je u Gornjem Vlaislavu, kako mještani nazivaju središnji dio mjesta, 60-ih godina prošlog stoljeća sagrađen društveni dom pokraj kojeg se svakog vikenda održavao turnir u malom nogometu, a u Domu su gotovo svake subote održavane zabave. Mjesto je, ističe, imalo i svoje vatrogasce koji su spremište imali u sklopu društvenog doma, no DVD se nakon nekog vremena ugasio. Osim toga, mladi su bili okupljeni u omladinskoj organizaciji, a žene u Aktivu žena.
– Nekada su u selo nekoliko puta u godini dolazili i putujući remenari. To su bili svestrani i rado viđeni majstori koji su obavljali više poslova – od pravljenja i popravljanja hamova za konje pa do popravljanja obuće. Sjećam se da su dva putujuća remenara imali bazu u našoj kući. Moj otac dao im je smještaj i kod nas su spavali i popravljali predmete koje su im donosili suseljani. Jednog smo zvali čika Ljubo i bio je naročito omiljen, a drugi je bio poznat kao majstor Slovenac. U sjećanju su mi ostali trenuci kad su u večernjim satima uz rakiju dva majstora žustro raspravljala o tajnama svog zanata – rekao nam je domaćin.
Naglasio je da je to bilo vrijeme kada se selo najviše razvijalo, pa je bilo i mnogo više djece. Najmlađi đaci još i danas prva četiri razreda pohađaju u školi u Plavšincu, a više razrede završavaju u Novigradu Podravskom.
– U vrijeme kada sam ja bio đak, bila su po dva odjeljenja sa dvadesetak učenika. Danas iz Vlaislava u školu idu samo četiri učenika i to od prvog do osmog razreda– zaključio je Ranko.
Kako smo čuli od mještana, u četrdesetak kuća danas živi oko 160 stanovnika. Iako je većina zaposlena, malobrojni se još uvijek bave poljoprivredom. Nikola Sekulić bavi se stočarstvom, proizvodnjom mlijeka, a drži i nešto ovaca. Petar Škuketi bavi se također stočarstvom, Tihomir Rojčević ima mliječne krave, a tovi i junad. U Gornjem Vlaislavu Nikola Liščić uz proizvodnju mlijeka tovi i junad, a Stjepan i Anica Pasko u plastenicima uzgajaju jagode, ali i cvijeće.
Selo je asfaltirano, ima struju i javnu rasvjetu, vodu i plin. Mještani administrativne usluge rješavaju u svom općinskom središtu ili u Koprivnici, a tamo idu i kod liječnika, veterinara i zubara. Stanovnici pravoslavne vjeroispovijesti vječni mir pronalaze na groblju u susjednom selu Plavšinac, a katolički u Glogovcu ili Novigradu Podravskom.
– Nažalost, iz sela je unazad nekoliko godina otišlo mnogo mještana. Naša mlađa kći Simona također je potražila bolji život u Njemačkoj, a nedavno smo u razgovoru ustanovili da je od njezine generacije u selu ostao tek jedan njen vršnjak, dok ostali više nisu ni u našoj zemlji. Ipak, nije sve tako crno. Selo i dalje živi. Najstarija stanovnica je Milka Sekulić koja ima 94 godine, a najmlađa je trogodišnja Tara Rojčević – rekao je Ranko.
