U svojoj 30-ak godina dugoj karijeri dr. Mirjana Gašparić Sikavica, danas voditeljica Odjela za psihijatriju Opće bolnice Dr. Tomislav Bardek u Koprivnici, pomogla je mnogim pacijentima, svjedočila tužnim ljudskim sudbinama, ali i izliječila ljude koji su mislili da nikada više neće iskusiti život kakav su imali prije dijagnoze psihičke ili duševne bolesti.
Psihijatrija je grana medicine oko koje se i danas razilaze mišljenja. Propisati psihički bolesnoj osobi lijek ili samo psihoterapiju, smjestiti je u instituciju ili ne, kako pristupiti bolesti na koju ne možemo staviti zavoj ili je operirati, kako se i sam nositi sa stresom nastalim svakodnevnim kontaktima s ljudima koji traže itekako mnogo pažnje?
Do psihijatra rijetko dođu ljudi kojima već nije zadnja kap prelila čašu. Procjena je psihijatra hoće li propisati lijek, zapravo nikad se ne liječi samo lijekom već svim svojim stručnim znanjem i onim emotivnim što imate u sebi. Na kraju krajeva, i jesmo liječnici zato što u sebi imamo poriv da pomažemo ljudima. Lijek neće nešto promijeniti ako niste i psihoterapijski pomogli pacijentu. Moj stav je da neću propisati lijek nekome kome ne treba, smatram da je potreban u određenoj fazi bolesti da „pogurne” da se vrati u stabilnije stanje gdje pacijent svojim snagama može napraviti pozitivnu promjenu i riješiti problem.
Kako izgleda Odjel za psihijatriju?
Na Odjelu psihijatrije 24 su kreveta te dnevna bolnica s 30 stolica gdje se liječe pacijenti s poremećajima PTSP-a, afektivnim poremećajima i alkoholizmom. Više godina bili smo deficitarni u kadrovima, no sada smo dobro ekipirani sa šest specijalista, tri liječnika na specijalizaciji, socijalnim radnikom, radnim terapeutom, tri psihologa, 12 sestara, tri više sestre i magistrom sestrinstva.
Pokrivamo sve dobne skupine, od dječje do staračke dobi. Na odjelu imamo mnogo problematike vezane uz kronični alkoholizam, kroničnih duševnih bolesti, u posljednje vrijeme imamo i sve više pacijenata starije dobi s problemima demencije, smetenosti, agresivnosti, spavanja. Liječimo kronične duševne bolesti poput shizofrenije, psihoza, afektivne i bipolarne poremećaje, depresiju, anksioznost, demenciju, pokrivamo kompletnu psihijatrijsku problematiku.
Psihijatrija u društvu nosi određenu stigmu, a bolesnike je nerijetko sram priznati da im je potrebna takva vrsta pomoći. Jesu li se ipak dogodili pozitivni pomaci?
Situacija se mijenja u pozitivnom smjeru, slobodno se govori o tome, nije to više takva silna sramota. Postoje ljudi koji dođu i imaju osjećaj srama, no s vremenom on nestane. Duševne smetnje su bolesti svojstvene čovjeku, bolesti koje su uobičajene. Svakome od nas može se u životu dogoditi depresivna ili psihotična epizoda zbog akumulacije nekih faktora i događanja koji uzrokuju gubljenje psihičke stabilnosti. Naš cjelokupni odgoj, okruženje i informacije koje primamo govore nam da je psihijatrijski bolesnik nešto mistično, gotovo nadnaravno. Želimo postići da se takav stav promijeni. Pritom, velika je uloga okoline i obitelji u napretku pacijenta i izgledima koje ima za ozdravljenje. Treba reagirati na vrijeme. Obično obitelj i okolina prva primijeti da s bolesnikom nešto nije u redu, priroda duševne bolesti je takva da je bolesnik možda sam i ne može vidjeti, simptomi se postepeno šuljaju. Ako je on dovoljno suradljiv i želi da mu se pomogne, to je i liječenje lakše i konstruktivnije.
Kakav je rad na Odjelu psihijatrije? Jesu li pacijenti ponekad agresivni i kako se postupa u takvim situacijama?
Rad na Odjelu psihijatrije često je težak, zahtjevan, stresan i troši čak i one najjače. Pacijenti su ponekad i agresivni tako da osoblje ima već uhodane protokole po kojima postupa kada se nešto takvo dogodi.
Psihijatrijski pacijenti, ljudi koji su dovedeni zbog alkoholizma, oni koji su konzumirali psihoaktivne tvari, pogotovo one nove poput galaxyja, oni koji kombiniraju alkohol i droge, mogu postati strašno agresivni, vikati, urlati, skakati, ne možete mu dati terapiju, uvjeriti ga da se smiri. Tada ne možemo napraviti ništa osim pozvati pomoć policije kako bismo mu mogli pomoći. Sve se to odvija prema strogim protokolima i Zakonu o zaštiti osoba s duševnim bolestima. Govorimo o takozvanoj fiksaciji, susprezanju i savladavanju agresivnog pacijenta, to se čini samo kada su iscrpljene sve druge mogućnosti kao što su razgovor, dogovor, privola i slično. Prošle smo godine prošli tečaj vještine samoobrane Krav Maga, u kojemu su nam pokazali određene postupke koji bi nam olakšali postupanje s takvim pacijentima.
Unatoč svim mjerama opreza, ponekad se dogodi i incident kojeg ne uspijemo spriječiti, pa je tako prije otprilike dvije godine jedan pacijent iznenada udario medicinskog tehničara, koji nije stigao ni reagirati.
Kako se psihički nosite s ovakvim poslom?
Važni su međuljudski odnosi na Odjelu. Svi smo tim, od liječnika pa do čistačice, i svi moramo biti usklađeni tako da bi liječenje na našem odjelu bilo što učinkovitije. Međusobno razgovaramo, ujutro imamo sastanke, sve se usmeno i pismeno predaje idućoj smjeni. Pokušavamo se ventilirati, a kada nam se dogodi krizna situacija, pokušavamo to riješiti međusobnim razgovorom, analizom i procjenom kako bismo vidjeli što smo mogli napraviti drukčije, jesmo li što mogli promijeniti, tako da ubuduće zaštitimo pacijente, ali i sebe. Rad na psihijatriji je drugačiji u odnosu na druge odjele, psihičko opterećenje je veliko, pacijenti zahtijevaju stalnu pažnju. Moramo paziti da netko nešto ne napravi, imamo i pacijente koji su suicidalni, sve to moramo uračunati u svakodnevni posao. To zahtijeva veliki psihički napor. Ljudi koji ovdje rade godinama teže to podnašaju, teže im se nositi sa svime, treba im više da to otklone. Jedni drugima smo podrška, ne možemo jedni bez drugih.
Što vam je najteže?
Svaka loša situacija koja se dogodila ostavila je jak dojam i trag na nama. Prošle smo godine imali suicid na odjelu. To je bilo strašno. Tisuću puta smo prošli i analizirali taj događaj, svi se osjećamo jednako loše, opterećuje nas. Samoubojstva su definitivno najteža i najpotresnija, vrtite kroz glavu što sam trebao, jesam li mogao ovako ili onako. Svo naše znanje, stručnost, iskustvo pokušavamo upotrijebiti u pozitivnom smjeru. Ovdje se mora biti i stabilan, ne dolaziti s tisuću problema u glavi. Treba ih ostaviti vani i posvetiti se poslu, tome da nekome pomognete.
Jesu li psihičke i duševne bolesti nešto što se ikada može u potpunosti izliječiti?
To ovisi o mnogo faktora, a jedan od najboljih scenarija kojemu se pacijent može nadati jest da će bolest biti lako kontrolirati minimalnom dozom lijekova u svakodnevnom životu. To ovisi i o bolesti. Primjerice, shizofrenija može imati jednu epizodu ili više, a tada postane kronična i zapravo takvog pacijenta liječite cijeli život. Psihijatrija je napredovala kao struka u pogledu liječenja. Modernoj psihijatriji cilj je potpuni oporavak bolesnika, vraćanje u njegovu sredinu, u funkciju, na posao, učiniti ga aktivnim članom društva, da ga se ne mora smjestiti u neku od ustanova. Ako pacijent ima sreće i ima takav tip bolesti, ona može biti i potpuno sanirana, ali uz određenu dozu održavanja lijekom. Usporedila bih to s dijabetesom koji se održava inzulinom.
Čini se da se sve više mladih bori s depresijom, anksioznošću, nekim oblikom poremećaja ponašanja ili učenja. Koji su razlozi tome?
Razlozi tome su današnji način života, odgoja i priroda obiteljskog života. Društvo se mijenja, mijenja se i obitelj, struktura obitelji je takva da roditelji više nisu toliko u kontaktu sa svojom djecom, gubi se odgojni moment i stabilnost obitelji. Djeca idu u vrtić već sa godinu dana i prisiljena su boriti se za svoje mjesto u društvu. Takva djeca dolaze u školu s roditeljima koji možda nisu dovoljno kritični prema njima, previše ih štite, uvijek je netko drugi kriv. Sve se to provlači i već u školskoj dobi dobijete poremećaje u ponašanju, učenju, kasnije alkoholizam, pušenje i droga, sve ranije i ranije. Tu je i egzistencijalna nesigurnost, roditelji nemaju stabilan posao, sve to doprinosi situaciji.
S obzirom na vašu dugogodišnju karijeru i iskustvo, kakvo je psihičko stanje Koprivničanaca?
Mislim da su Koprivničanci, u cjelini, psihički stabilni. Rekla bi da su ljudi ovdje mirni i tihi, šute, rade i ne eksponiraju se previše. Kao da nismo dovoljno probitačni i proaktivni, no jednostavno takvi jesmo.
