Koprivničanac Rajnard Hraščanec upisao je prestižnu glazbenu akademiju Royal Northern College of Music koja se nalazi u srcu Manchestera. Glazbeno obrazovanje Hraščanec je počeo u Koprivnici u Umjetničkoj školi Fortunat Pintarić. Svirao je klavir, pomalo neodlučan, prebacio se na flautu i na kraju odustao.
– Nakon dvije godine, kada sam prestao pružati buntovnički otpor prema školskom klasičnom obrazovanju, upisao sam pjevanje. Na kraju sam završio u Glazbenoj školi u Varaždinu gdje sam i maturirao kao solo pjevač – rekao je Hraščanec.
Za prijemni ispit, odnosno audiciju, pripremao se svakodnevno od srpnja prošle godine pa sve do listopada. S obzirom na to da je bio međunarodni kandidat, imao je dvije mogućnosti kako odraditi prijemni – otići tamo na audiciju uživo, ili snimiti audiciju ovdje.
– Odlučio sam, naravno, snimiti audiciju. Mislio sam da je to odlično rješenje, jer snimku mogu ponoviti koliko god puta želim, no zapravo, danas mislim da sam se prevario. Ne kažem da nisam zadovoljan svojom audicijom, no za vrijeme snimanja shvatio sam da mi snimka mora biti apsolutno savršena, dok mi na live audiciji možda mogu progledati kroz prste, ako bi bilo kakvih nesavršenosti u izvedbi. Bio sam skeptičan oko toga hoće li to što sam snimio biti dovoljno i jako mi je drago da je bilo. Tu su bila i motivacijska pisma, preporuke profesora, životopis i puno papirologije – objasnio je Hraščanec.
Zavrzlame oko snimke za audiciju
Dodao je da je audiciju snimao u dva navrata i to prvi put u Varaždinu u Glazbenoj školi, uz pomoć bivše profesorice Margarete Matišić i korepetitora Daniela Ota.
– To je bio dan koji je počeo loše, a nažalost tako je i završio. Uglavnom, na kraju dana vidio sam da su mi se u snimku upleli neki radio valovi lokalne radio postaje i bez obzira na to što se snimalo na više uređaja, snimke su bile apsolutno neiskoristive. Odlučio sam više ne trošiti vrijeme varaždinskih profesora te sam odlučio par dana prije roka ponoviti snimanje, ovog puta u Koprivnici. Snimao sam u Domu mladih u velikoj dvorani, uz korepeticiju profesorice Laure Malovac i ovim putem joj se još jednom zahvaljujem na brzinskom vježbanju repertoara. Bio sam napet, no sve sam stigao na vrijeme – prisjetio se.
Rezultate je očekivao na Badnjak i bez obzira na to što je znao kad dolaze, već od sredine studenoga svakodnevno je provjeravao ima li nešto novo u prijavi na internetu.
– Pokušavao sam ne imati prevelika očekivanja, ipak, znao sam da je to kraljevska akademija. Rezultati su došli nekoliko dana prije Badnjaka. Bio sam u vlaku i vozio se iz Zagreba u Koprivnicu. Bio mi je jako naporan dan. Otvorio sam aplikaciju više iz navike, nego iz znatiželje. Dok sam vidio da se nešto u aplikaciji promijenilo, prvo sam buljio u mobitel, zumirao jel’ to stvarno nešto piše, a onda sam, zbog potpunog vrtloga emocija, počeo malo jecati. Zatim sam počeo zivkati svoje – rekao je Hraščanec.
Želja i potreba za nečim novim
Semestar počinje u rujnu ove godine pa smatra da stigne riješiti stambeno pitanje, otići tamo i izabrati profesora te riješiti administraciju. Na pitanje čini li mu se sve to zastrašujuće, život u drugoj zemlji i na drugom jeziku, kaže da nema konkretan odgovor.
– Još od početka maturantske godine imao sam osjećaj i potrebu za nečim novim. Da me se baci u vatru među nepoznata lica, jezik i zapravo, u drugi svijet. Sad kad se pojavila ta prilika i svaki put kad o tome razmišljam istovremeno se javi ogromno uzbuđenje i neizvjesnost. Ne mogu znati što i kako će točno biti. Mogu samo nagađati i maštati – kazao je Hraščanec koji dolazi iz glazbene obitelji koja mu je najveća podrška, ali i najveći kritičar.
Napominje kako mu je drago da upravo od najbližih ljudi može dobiti i najkonstruktivniju kritiku i najsrdačniju podršku.
Od malena okružen glazbom i vrsnim muzičarima
Upravo od obitelji, došla je i ljubav prema glazbi.
– Otkad sam se rodio okružen sam ne samo glazbom već i vrsnim muzičarima. Moje najranije sjećanje vezano uz glazbu je to kako pronalazim tatu u njegovom poznatom položaju na kauču kako sjedi i napeto sluša jazz ispred svog audio sistema u dnevnom boravku. Što god da sam ga pitao – nije me čuo. A zašto pjevanje? Glas je nešto što je živo i nešto što se konstantno mijenja. Instrument na kojeg utječu i emocije i raspoloženja. To je instrument koji se najteže savladava i koji se najduže upoznaje. Pjevanje je duboko osobna djelatnost u kojoj dva pjevača neće imati isti pristup. U pjevanju, moj instrument sam ja – objasnio je.
No nije operno pjevanje jedino u čemu se pronalazi – aktivni je član raznih alternativnih glazbenih projekata.
– U oba smjera ušao sam još u kasnoj osnovnoj školi. U početku sam se bojao da ću uništiti tehniku koju sam učio u školi ako ću pjevati „nepravilno“ u raznim bendovima, no kroz taj rast shvatio sam da postoji mindset za svaki stil i naučio sam baratati njima. Stilovi se razlikuju, no u oba stila nađem se u veoma sličnim osjećajima koji dolaze iz istog izvora, samo pronalaze drugi put – smatra on.
Glazba kao medij koji izaziva strahopoštovanje
Glazba je za njega medij izražavanja koji izaziva strahopoštovanje.
– Uvukla se u svaki kutak mog života i prati me od mojih najranijih sjećanja. Jako sam sretan što ću se profesionalno baviti jednom toliko plemenitom djelatnošću koja spaja ljude, priča priče, obogaćuje živote i da ću i ja sam biti dio te duboke i beskrajne priče – zadovoljan je Hraščanec.
S obzirom na to da mu je njegov glas instrument kojeg je nemoguće zamijeniti novim, važno je paziti na njega.
– Dok dođe vrijeme kad svakodnevno pjevaš opere koje traju po tri sata, ostalo vrijeme važno je paziti na sebe i na glas, jer instrumentu treba odmor. Ne pijem sirova jaja, ne grgljam svakodnevno med i kojekakve preparate kako bih ostao zdrav, jer mi na sreću takvi tretmani još uvijek nisu potrebni. Upoznao sam pjevače koji ne ulaze u bolnice, nikada ne stavljaju led u svoja pića, ne piju ništa gazirano, a kamoli da ulaze u zadimljene prostore. Vjerujem da moram biti umjeren u svemu pa tako i u brizi za sebe te da ekstremi nikada nisu odgovor – smatra Hraščanec.
Želja mu je svojim glazbenim djelovanjem razbiti stereotipe vezane uz klasičnu glazbu, približiti i povezati mlade s čarima kazališta, baviti se, između ostalog, i drugim izvedbenim umjetnostima, kao što je performans i boriti se za važnost kulture u svijetu u kojem za nju ima sve manje razumijevanja.
– Konkretnih planova nemam, osim što selim u Manchester, gdje se nadam da ću upoznati ljude sa sličnim ambicijama i stavovima, profesore koji će mi prenijeti to znanje i obogatiti moj životni put još više – zaključio je Hraščanec.
